Ratkovićeve večeri poezije 2019: Milica Milosavljević, 2. nagrada za mlade pjesnike

Milica Milosavljević (fotografija: Radmila Vankoska)

REFREN

Trebalo bi ti zaista malo da me usrećiš
ali, ja to neću
to bi se završilo brzo
i morala bih tada svesti sve na sećanje
ovako ću s tobom biti na dugotrajnijoj relaciji
mogućnosti
i podsećanja da bi uvek lako mogao da me
usrećiš
samo kada bi ti to i hteo

SAVET MLADIM PESNIKINJAMA

Ni jednu daljinu ne možeš zaustaviti,
ona se neometano širi
nekom postane obala,
meni neosvojen prostor
ako želiš napred,
moraš trčati sa nogama kao sa zastavama
koje će biti spaljene
svuda mostovi kao kožasti listovi na vetru
pokušaj da me pređeš, i oduvaću te, pišeš mi
sa svakim novim pesnikom dobrovoljno ulaziš u
tu pogubnu igru autorstva
čuvaj se, suviše si mlada da bi ponosno prsla kao
zrela lubenica
šta da radim za vreme stvaralačke krize?
šalji svoje fotografije u književne časopise
ne mogu te svi odbiti
kao i u životu, uostalom.

ZAŠTO SAM I DALJE PISALA POEZIJU

Sve je počelo od onog dana
kada sam se zaljubila u jednog gitaristu,
i onda sam počela da pišem poeziju
ljubili smo se ispod mosta
rekao je da će me sanjati
i nikad se posle toga više nismo videli
nastupio je period kada sam morala nekako da
pomognem sebi
pa sam nastavljala da pišem poeziju
u međuvremenu, naučila sam sebi da pomažem i
bez toga
udisala sam nejednakost na svakom koraku
vodila sam okrugle stolove sa nemim
muškarcima
svakog jutra
zahvatala sam neuzvraćenost
sva ljudska nesreća
lepila mi se pod jezikom kao med
samo brzo progutaj i proći će, govorili su mi
eto,
zašto sam i dalje pisala poeziju.

Izabrao Kemal Musić





Milica Milosavljević, rođena je 1991. godine u Čačku. Pesme su joj objavljene u časopisu za po–etička istraživanja i djelovanja–(sic!), Кnjiževnom magazinu, Beogradskom književnom časopisu, Sentu, Libeli, Ars–u, u časopisima za umetnost i društvena pitanja Afirmator i Spektator, kao i na portalu za književnost i kulturu Strane. Godine 2014. osvojila je nagradu biblioteke Milutin Bojić i tim putem objavila zbirku poezije pod naslovom Tamne intimnosti. Iste godine bila je pobednica na festivalu mladih pesnika Dani poezije u Zaječaru, u čijoj ediciji joj je izašla zbirka U zoni umereno–kontinentalnih strahova. Apsolventkinja je na Кatedri za srpsku književnost i jezik sa komparatistikom na Filološkom fakultetu u Beogradu. Pored poezije, piše prozu i književne prikaze.

Ratkovićeve večeri poezije 2019: Armin Stefanović, 1. nagrada za mlade pjesnike

Armin Stefanović

PJESNIK

jednog lijepog sunčanog dana
na igralištu ali-pašinog polja
jedan dečko igra košarke

udarcima lopte od beton
obznanjuje univerzumu svoje postojanje

prazne tribine aplaudiraju

1993.

slavili smo moj drugi rođendan
prvi koji sa mnom slavi sestra
da li od radosti – štitova od smijeha
ratna buka tog dana presta

okupili se svi najmiliji u bašti
oko mene mirisi, ljetnje cvijeće
slike koje još nijesam imao u mašti
sunce, ljeto, veselje, drveće

pamtim ciku ganjanja po travi
ljuljanja na tankim granama šljiva
u blizini mama ručak pravi

samo u toj bašti djeca sretno žive
a negdje dalje, iza šume, iza žice
vjetar njiše obješene djevojčice

CIPELE

dolaze mi ljudi
traže da jedu
ja im kažem: nemam hranu
oni odu
vrate se sutra
opet traže da jedu
ja im govorim: ovo je kafić; ne držimo hranu
oni gledaju moja usta
pa ruke
pa usta
pa cipele
gledaju cipele
klimnu i odu

vrate se za nekoliko dana
traže da jedu
gledaju cipele
gledaju nekim pogledom koji ne razumijem
od kojeg se ježim
brzo odu
sa mnom ostaje pogled

danas ih čekam
napravio sam sendviče
čekam da dođu

danas ih nema

Izabrao Kemal Musić





Armin Stefanović rođen je 1991. godine u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu završava dodiplomski (2013), a potom master studij (2015). Piše za portale i časopise. Interesuju ga predavanje, književnost, pisanje, teorija književnosti i poezija.

Aleksandra Batinić: Sonata mesečarka

Aleksandra Batinić

Još samo jedna magla da spadne,
samo jedna smrt da se prevari,
trenutak, da se zavrti kompas
u čijoj se igli privlače košmari.
Još to, pa dišem na dlanu
i sanjam spokojno
ili sanjam vozove.
Još to, pa nalivam pehare
i pijem rumeno
ili meljem grozdove.
Takav preokret, zaogrnut jedrima
ko zlato u srži gromobrana,
oktobar u svetlucavom kestenovom plodu,
stići će me u smrti pčela u košnici
sa polenovim prahom na bedrima.
U svakoj žutoj čestici,
poleteloj neprospavanim noćima,
stanuje nikad doneta odluka
i njen odraz u mojim očima.
Takav preokret, neozbiljna mogućnost
da budem hodajući hologram
dok se vrti projektor svemira,
takav preokret, van sna nemogućnost
– pehar mu dižem, i med sa žaokom
na usne spuštam, da ga krvavim zubima
celivam,
pute moj svileni,
košmarom ušiveni,
niti moja, virtuoze
što spajaš kožu i koru,
spuštam u vodu ponudu u boci
i oblačim oblutak da zaplivam, moru.





Aleksandra Batinić rođena je 1993. godine u Smederevskoj Palanci. Diplomirala je na katedri za Srpsku književnost sa južnoslovnskim književnostima Filološkog fakulteta u Beogradu 2018. godine i trenutno je na master studijama, smer Srpska književnost. Poeziju piše i objavljuje od 2009. godine i dobitnica je nekolicine nagrada, uključujući i nagradu Milutin Bojić za neobjavljenu zbirku poezije. Objavila je zbirku Antikitera u izdanju Brankovog kola i Malo prisustvo u okviru nagrade Milutin Bojić, a poezija joj je objavljivana i u zbornicima Regionalnog centra za talente i časopisima Vesna, Književni magazin, Dometi, Kvartal, Skript, onlajn časopisima Hiperboreja, Libela, Kult, itd. Lektor je Književnog magazina Srpskog književnog društva. Bavi se i književnom kritikom.

Ajtana Dreković: Pronalaženja

Ajtana Dreković

PRONALAŽENJA

Čovek iz Awulije
živi u pećini,
danju kredom crta ženski lik,
noću ga vodom sa zida spira.

Jednog dana
čovek iz Awulije
kleše u zid ženski lik
i zauvek napušta pećinu.

Odlazi na zapad,
ja odlazim u Awuliju.
Nalazim svoj lik
uklesan na zidu pećine.

Pitam za čoveka iz Awulije
i tragam za njim.

Nalazim ga
daleko od svoga lika,
daleko i od njega samog,

koji je na svom putu
izgubio svoje ruke.

„Žena iz Awulije ne postoji“,
rekao je jednom,
„ti ne postojiš
i tvoj daleki lik stvarniji je od tebe.
Ono što nismo dotakli
nije ni postojalo.“

Ponekad,
dok spavamo,
slučajno se dodirnemo nogama:

trgnemo se
i povučemo svako na svoju stranu,
uvučemo se u svoja tela –
sigurna staništa
onih kojih pate zbog pronalaženja –

poput dvoje stranaca

čiji je najstvarniji susret
i prvi dodir
ostao na zidu pećine.

U Awuliji





Ajtana Dreković rođena je 1991. godine u Tutinu, a živi i radi u Nemačkoj. Osnovne i master studije srpske književnosti i jezika završila je na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Fosil sumnje, njena prva zbirka pesama, objavljena je 2015. kao pobednička na konkursu festivala Dani poezije u Zaječaru 2014. godine, a za istu zbirku nagrađena je čak dvama nagradama: Matićevim šalom za 2016. godinu i nagradom Aladin Lukač, koja se dodeljuje pesnicima mlađim od 27 godina. Na konkursu Biblioteke Milutin Bojić, Ajtana Dreković je postala laureat nagrade koja nosi ime velikog pesnika i 2018. je objavila i drugu zbirku pesama pod nazivom Angara. Za kratke priče i prozne zapise dobila je nekoliko nagrada. Uređuje blog Libela.

Slovo Gorčina 2019: Tihana Gambiraža, 3. nagrada ,,Mak Dizdar”

Tihana Gambiraža

Ratna

Nikada nisam pisala o ratu
ne više od stiha, provučenog kroz tkivo poput sitne kancerogene čestice,
bojala sam se da kada jednom kreneš, to se širi, raste, postaje tema,
a meni rat nikad nije bio tema,
htjela sam se roditi negdje daleko,
negdje gdje nije svaki treći čovjek okrvavio ruke ili izgubio sina, kći, kuću,
pa bih šestu godinu provela kupajući se u napuhanom pretjeranom bazenčiću,
ispred obiteljske kuće, iz kojeg bi mi ispadale noge
i najveći bi mi strah bio susjedov labrador,
a ne dječja procjena jesu li vrata skloništa dovoljno debela
da kroz njih ne probije granata,
možda bih se zaljubila u nekog Hansa ili Michela,
a ne u Tomu koji je sa mnom igrao karte i bio za glavu veći
i stariji barem jedan razred,
no jedno je univerzalno u mom i njenom svijetu,
i Hans i Michel i Tome bi nas smatrali glupim klinkama
i varali na kartama,
a mi bi obje naučile vrlo rano
da je muškarcu bitno dati na važnosti
čak i kad je tako veći i stariji
jednostavno gluplji,
ali ovo je pjesma o ratu, a ne o mojim prvim ljubavima,
kada pišeš o ljubavi, uvijek si nekako glupa klinka,
makar imala triestri i ozbiljan posao, sve sa košuljom i suknjom,
nitko te ne shvaća ozbiljno,
posebno dječaci koji stoje iza snajpera, a jučer su se naučili brijati kako spada,
baka zakucava daske na prozor jer je spretnija od dide,
a onda ručamo prije sirene,
da sam rođena u Dakoti
možda bih trenirala za maraton,
ali nikad ne bih naučila trčati onako brzo
kao kad je bomba pala u kafić na trgu pored našeg stana
i majka ispustila žlicu u juhu
pa smo se sjurili izbjeći smrt još jednom,
možda bi me dida vodio na pecanje na zaleđeno jezero,
a ne bi se vraćao onako lud i prkosan sa štapom
govoreći da njemu sirene ne znače ništa
dok jednom fijuk pored uha nije završio u moru,
otad je sjedio s nama,
sve dok ga nisu izbacili iz skloništa
jer nitko nije vjerovao da je Hrvat
zbog imena,
spasila ga je bolnička čistačica
koja je u zadnji tren rekla: „Pustite ga unutra, jeste ludi,
ja ga znam cijeli život, svi njegovi su naši.“,
i tako je dida dvaput umaknuo sigurnoj smrti,
a ubrzo je završio i rat

Odgoj djevojaka u Dalmaciji

Očevi prebiju kćeri kada su neposlušne,
Kada nose kratke suknje i kasno odlaze u grad,
ljube se s momcima i sramote ih pred susjedima,
rodbinom i kolegama s posla,
očevi ponekad prebiju kćeri jer je vani jugo, izgubili su
na kladionici ili ih je ponizila šefica,
očevi prebiju kćeri kada osjećaju da ih nitko ne poštuje ovih dana
i dok ih tuku urlaju
,,Pokaži malo poštovanja”.
Očevi bi radije mrtve kćeri nego neposlušne kćeri,
silovane kćeri i trudne kćeri koje nemaju muža,
očevi ne vole kada kćeri plaču,
ako ne plaču zbog njih,
kada dođu kući s djetetom,
očevi žele ubiti bijednika koji ih je „vratio“,
a onda se idući dan predomisle
i zaključe da su vjerojatno bile nevaljale
jer nitko ne vraća robu bez greške.
Očevi svoje kćeri uče životu psovkama i kletvama,
i kada ih slome pitaju
,,Jesi naučila lekciju?” dok pale televizor,
očevi se ponose svojim kćerima,
rasnim kobilama,
izložbenim primjercima,
sve dok ne posrnu i ne slome nogu,
ne upropaste trku,
tada ih bičuju i pljuju, gone
niz liticu.
Očevi ponekad, samo ponekad i ubiju svoje kćeri
ako im nanesu dovoljnu sramotu i ako su okolnosti povoljne,
očevi tada odu u smrt i sami,
gordi i neshvaćeni,
ne znajući da negdje pored njih,
svo vrijeme,
u susjedstvu,
u paralelnim svjetovima
postoje i
tate.

Umjesto kanistra

grafitnom olovkom iscrtati most,
ljude nacrtati prosto, u par poteza,
kod nekih obratiti pažnju na detalje.

staviti olovku u zube,
odmoriti i napipati jezikom mjesto rane
koja ne zacjeljuje,
tapkati prstima po upalnom procesu
između uha i vilice,

mahnito risati kuće i dimnjake.
ljudima treba dom,
nekima docrtati balkone i užad.

nacrtati oči, usta, nos i čudovište,
čudovištu dati dušu.
nasmijati ga i uvući u sebe dubokim udahom
snažno voljeti dim.

obrisati most,
ustiju punih krvi reći
doviđenja.

Izabrao Adnan Žetica





Tihana Gambiraža rođena je 1985. u Zadru. Završila je studij Kulture i turizma na Sveučilištu u Zadru. Poeziju i prozu piše godinama i objavljivala je u časopisima Zarez, Riječi, Poezija, Balkanski književni glasnik, RE, Split mind te brojnim drugim tiskanim i online izdanjima. Dio je zbornika Rukopisi 33 te zbirka priča Samo ti pričaj udruge ZaPis iz Zadra. Osvojila je drugu nagradu na proznom natječaju Iskopane priče, 2018. godine, a ove godine bila je u finalu Trećeg trga za poetski rukopis.

Slovo Gorčina 2019: Maša Živković, 2. nagrada ,,Mak Dizdar”

Maša Živković

TIGAR NA PAPIRU

tigar kad odraste
i dalje je tigar
bez napora da to postane
Kalvin treba da radi domaće zadatke
sakupi lišće očisti sneg
izgradi ličnost, preuzme odgovornost
stranice po kojima se šunjam
ponekad su šarene
ponekad bez boja
sličice u koloru
udobnije su od crnih i belih
narandžasta boja
pitomija je na papiru
mi tigrovi ne planiramo dane
mi preživljavamo
kada ugasimo svetlo
i ostanemo potpuno sami
Kalvin ni ne pomisli
na moju prirodnu agresivnost
tad noću
iznova obuzdavam sebe i nateram se
da i pred njim postanem plišan

NAJBESNIJI PAS NA PAPIRU

pas je u dvorištu
ljute ga ljudski glasovi
još od vremena kada je bio samo skica
uokvirena u svojoj nesigurnosti

uznemiruje ga
bučno kretanje slika na ekranu
čiji lajt-šou ne prestaje ni noću
da boji zidove sobe
prosipajući se kroz prozor
na dvorište ravnog papira

KOMENTAR 2

postoji razlog zašto je toliko nasilja
u filmovima Dejvida Linča
njegove namere su pedagoške
ostali filmovi nisu pokazivali
koliko nereda može da ostane
posle jednog ubistva
modrice mogu biti tako lepe
kad se ne bi znalo kako nastaju
kao i posekotine, opekotine:
rasečeno voće koje postepeno zarasta

Izabrao Adnan Žetica





Maša Živković, rođena u Beogradu 1994. godine. Završila  je Filološku gimnaziju, sada je student Filozofskog fakulteta na Odeljenju za klasične nauke. Učestvovala je na 34. Festivalu mladih pesnika u Zaječaru i na festivalu  kulture Slovo gorčina u Stocu.  Dobitnica je druge nagrade  Mak Dizdar za rukopisnu zbirku Na papiru.

Slovo Gorčina 2019: Vernes Subašić, 1. nagrada ,,Mak Dizdar”

Vernes Subašić

POLARNI MEDVJED

Polarni medo sa Coca-Coline reklame
zapravo je krvoločna zvijer
dobro kamuflirana u bijeli snijeg
često na njemu ostavi krvav trag.
Ali medo nam je drag
on je endem pred istrebljenjem
on je plišana igračka za malu djevojčicu
koja se smije i mazi
dok mu godine ne prospu rižu
iz utrobe.

BROJANJE

Uvijek sam pokušavao prebrojati ljude
načičkane svuda oko Kabe.
Prosto me proganjao broj s te slike.
Odlasci kod dide i nene značili su brojanje.
Čim se otvore ulazna vrata, ugledam je onako crno sjajnu,
i sve te nesavršeno naslikane ljude,
koji se pretapaju jedan u drugog
jedna glava dva tijela
ili
dvije glave jedno tijelo,
a ja mahnito brojim.
Na dan kad sam došao do rješenja,
došao sam i do modrog oka,
njima se, izgleda, nije svidjelo križanje prebrojanih.

BUDALINA UVIJEK NAJEBE DVAPUT

Dok sam gonio od Plitvica pa kroz Liku
kao Tale konja
unatrag svoj bajk
iskusih da u danu jednom
najebati se može dva puta:
Kisnuvši, od hladnoće.
Znojeći se od sunca

Izabrao Adnan Žetica


Rođen 1984. godine u Zenici gdje je završio osnovnu i srednju školu, te Filozofski fakultet, Univerzitet u Zenici, odsjek b/h/s jezik i književnost. Tu je i magistrirao na temi Odnos proznih književnih predložaka bosanskohercegovačke književnosti i njihovih filmskih adaptacija. Povremeno radi na određeno radno vrijeme kao profesor/nastavnik u osnovnim i srednjim školama, kada se tamo za njega nađe mjesta. U međuvremenu čita i piše. Dobitnik je dvije nagrade za kratku priču, te prve nagrade „Mak Dizdar“ za neobjavljenu zbirku pjesama na manifestaciji „Slovo Gorčina“ u Stocu.

Nada Topić: Otac

Nada Topić

OTAC, KOVITLAC NIČEGA

Kad ne zna što će
otac zapali cigaretu
Kovitlac ničega
spušta se s ormara
i pada
pada
po nama

OTAC, PISMO

Kad nema nikoga
otac uzme moju olovku
i piše pismo
svome ocu
Piše pa izbriše

OTAC, PARKET

Već treći put
oca pronalazimo u pukotini
između zida i parketa
Zaglavio

OTAC, KLJUČEVI

Otac jedini zna gdje su
svi naši
izgubljeni predmeti

OTAC, KAZALJKE

Na kraju dana
otac zagrli kazaljke
zidnog sata
Povuče ih prema sebi
pa ih vraća
vraća





Nada Topić (Split 1977.) objavila je zbirke pjesama Svetac u trajektnoj luci (2005.), Meteorologija tijela (2015.) i Bezbroj i druge jednine (2017.), slikovnicu Kako se rodila roda (2007.) te zbirku kratkih priča Male stvari (2016.). Autorica je znanstvene monografije Knjižara Morpurgo u Splitu (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja (2017.). Živi i radi u Solinu.

Vasilj Mahno: Flauta

Vasyl Makhno

Anno Domini і Donna Karan

Ana u odjeći Donne Karan
u Njujorškom baru – riječi i sjene
vestu zadržavaju na tijelu
klavikula i prsa – pozno doba
Anno Domini

striženi tinejdžer – leđa i trbuh
na Fejsbuku piše sve svoje tajne
na mejlove odgovara odmah
dok su na Fejsbuku još svi živi
dok je čajdžinica još otvorena

Chelsea-reon leži licem prema gore
a vrh glave mu – svjetlo i ponoć
tuku se zbog nje poput pijetlova
pogledi dvojice zalutalih pijanaca
u pivu i pjeni

Donna Karan neće pokriti prsa
niti zadnjicu ni pisma na Fejsbuku
može se gledati na sjenu i na ruku
može se ne tiskati među ljude
i ne osvrtati se za kujom

Ana ja znam šta je privid
što znači živjeti a ne pretvarati se
jednostavno pušiti i smijati se
i izbacivati se na obalu kao kit
ostavljati sve i bacati

završit će se sve i ugasit će se Fejsbuk
anđeo taksi dovešće me doma
pjesmu jednu samo tebi znanu
izlit će glazbu u slušalice Bog
zapjevati je nećeš nikom

u torbici maltene javno smetlište
u glavi – još je heljdina pljeva
Ana ja znam život ovaj je tako dobar
s ovim riječima i bez njih
to je tako do riječi

***

Pokraj bazena obloženog mermerom
odmara posljednji imperator dinastije N.
skute svilenog ogrtača razgrće jutarnji povjetarac
i – čini se – da izvezeni zmajevi svaki čas
odlijeću
za dvije godine s njim će se završiti vladavina njegove dinastije
poklaće njegovu djecu
uhitit će ženu
a njega će spaliti – razvejavši pepeo sa sjeverne strane palače
ali danas:
njegovo lice podsjeća na vrata zaključana sa sto tisuća brava
i ni jedan ključ ne pripada ni ženi ni djeci
ni savjetnicima ni vojvodama ni prilježnicama
nitko ne zna njegove planove i njegove želje
U bazenu – u gustom mlijeku magle pršti
glas najmlađe njegove prilježnice
-mlađahne divlje patke –
-šljivinog cvijeta njegova vrta –
njezino mladenačko uzbuđenje vriska i krici
-poput vina – dodaju imperatoru samouvjerenosti

pokraj njega – savjetnik kome se ne može vjerovati
također šutke pogledava šljivovu granu ubranu
prije izlaska sunca
koja je usamljeno zaplutala u maglu u čamcu bakrene vaze
savjetnik dlanom zaklanja oči
kad mlada prilježnica izlazi iz vode i korača
kao bočica prolivenoga parfema

diže se vjetar
imperator je prati pogledom
do vrata unutarnjeg dvorišta
čak i tjelohranitelji nastoje skrenuti pogled
jer bi mogli baciti oružje i jurnuti za njom
Savjetnik: sjeverne granice treba ojačati
Imperator: sjeverni vjetar odnijet će zrnca sivim čapljama
Savjetnik: imam loša predosjećanja i snove
Imperator: kamenje je ove godine
obraslo zelenom mahovinom žablje kože jer je kišilo
Savjetnik: pokloni mi ovu prilježnicu
Imperator: uzmi jer će šljivov cvijet svejedno opasti

i to je bilo posljednje što je zatražio savjetnik


Flauta

1.
flauta je:
zračna riba
ali nitko neće povjerovati da ona može letjeti

ona je
limunska munja
zato je ne može svatko držati u svojim rukama

:i ljubiti ružine latice njezinih usana
:i razlučiti sto tisuća leptira njezinih zvukova

2.
njezina melodija je – lišće vinove loze na grbovima kneževskih obitelji –
blagi miris francuskih parfema –
što su poput leptira prekrili
svaku izbočinu na licima ljepotica
a kada oni uplašeno slijeću – njih probadaju
muškarci iglama požude – i nose na reverima
kao zlatni nakit

njezina melodija su – jesenji dimovi i loza krumpira koju sakupljaju
noću – djeca donose suhe stabljike i staju podalje –
sve miriši na krumpir – sirovo povrće – dim
svi zvuci vezani su tim neprestanim nastojanjem
preživjeti – i stavši licem prema ognju prebroditi strah
od gladi – držeći krumpirovu lozu poput zvuka –
a ne zna se odakle on dolazi

njezina melodija je – uski prolaz podvožnjka – gdje se dvoje
studenata ljube sjedeći na njegovu plaštu – kao u čamcu –
nešto oponašaju iz Kama-Sutre – njihove košulje su
preko traperica – a ona s vremena na vreme popravlja
razbarušenu kosu – i smije se – ponovno i ponovno
zakopčavajući gumbe na džinsu – i pokazuje mu
jezik

S ukrajinskog preveo: Jaroslav Kombilj





Vasilj Mahno je ukrajinski pjesnik, prozni pisac, esejist i prevodilac. Živi u New Yorku. Autor je trinaest knjiga poezije: Skhyma (1993), Caesar’s Solitude (1994), The Book of Hills and Hours (1996), The Flipper of the Fish (2002), 38 Poems about New York and Some Other Things (2004), Cornelia Street Café: New and Selected Poems (2007), Winter Letters (2011),  I Want to be Jazz and ock’n’Roll (2013), Bike (2015), Jerusalem Poems (2016), Paper Bridge (2017), A Poet, the Ocean, and Fish (2019); knjige kratkih priča House in Bating Hollow (2015); tri knjige eseja The Gertrude Stein Memorial Cultural and Recreation Park (2006) and Horn of Plenty (2011), Suburbs and Borderlands (2019); dvije drame Coney Island (2006) and Bitch/Beach Generation (2007). Preveo je poeziju Zbigniewa Herberta i Janusza Szubera sa poljskog na ukrajinski jezik i uredio antologiju mladih ukrajinskih pjesnika iz devedesetih. Prevođen je na mnoge jezike, a njegove prevedene knjige su objavljene u Poljskoj, Srbiji, Izraelu, Rumuniji i SAD. U Srbiji je objavljena njegova knjiga izabranih pjesama Crna rupa poezije (Filip Visnic, 2013) i izabranih eseja Svadbarski kupus (Alma, 2017). Dobitnik je nagrade Povelja Morave u Srbiji 2013. i Nagrade za knjigu godine koju dodjeljuje BBC, 2015.

Faiz Softić: Besmrtni grad

Faiz Softić

BESMRTNI GRAD

Na vrhu Švarcvalda
Leži gradić Lenzkirch
U kojem još niko nikad
Umro nije.

Svako ode za svojim poslom
I smrt bježi brdima.

Niko, baš niko nikad
Ovdje umro nije.
I ne bih da budem prvi.

Jeste, možda, jedna starica,
Veli mi recepcionar smježuranih obraza
Iz kojih niču rijetke žute dlake

Živjela je u kući na kraju grada
I ponekad, u prva predvečerja,
pomjerila bi zavjesu na prozoru.

Već odavno,
ima možda i dvadeset godina,
Zavjesa se nije pomjerila.

Tamo gdje je trebalo biti groblje
Zasadili su borove i sada oni
Čuvaju svoj grad od smrti
Kaja bi mogla doći iz vazduha.

U gradiću Lenzkirch
Na vrhu Švarcvalda
Nikada niko umro nije.
Niti je i jedna kapljica krvi
Pala na zemlju 
Po svu zimu snijegom pokrivenu.

Teče rječica gradićem 
i sedam puta za noć mijenja melodiju,
A zakleo bih se
Da je promijenila i tok
I da je jutros osvanula tekući
U suprotnom pravcu od onog 
Kada sam je sinoć posmatrao
Sa terasice svoje sobe
U kojoj moja draga 
Iz sna progovara:
U gradiću Lenckirch
nikada niko umro nije,
Pa neću ni ja.





Faiz Softic (1958, Vrbe kod Bijelog Polja, Crna Gora). Školovao se u rodnom kraju, Mostaru i Sarajevu. Prevođen je i nagrađivan. Zastupljen u školskom programu BiH, Kosova i Sandžaka. Glavni je i odgovorni urednik revije Bihor koja izlazi u Luksemburgu na bosanskom i francuskom jeziku. O njegovom književnom radu pisali su mnogi kritičari i esejisti iz Bosne, Crne Gore, Luksemburga. Objavljene knjige: Strašan je zid bez sjene – poezija, Bosanska knjiga, 1996; Čovjek na rasputici – poezija, ZORO, Zagreb-Sarajevo, 2007; Dok vode teku – izabrana poezija, Centar za kulturu Bihor, 2016; Pod Kun planinom – roman, Bosanska riječ, Wupperttal – Tuzla, 2002; Strah od rodne kuće – roman, Bosanska riječ, Wuppertal –  Tuzla, 2006; Ljudi bez adrese – roman, Dobra knjiga, Sarajevo, 2018; Čovjek koji kisne – pripovjetke, Tugra, Sarajevo, 2006; Mjesečeve priče, pripovjetke, Zoro, Sarajevo, 2010; Mutna voda, knjiga priča, Planjax, Tešanj, 2019; Pod Kun planinom (Sous le mont Kun) prevod na francuski, CLAE – Luksemburg 2009, prevod: Nicole Dizdarević, Pariz; Bošnjaci u Luksemburgu, monografija, Almanah – Podgorica 2011. Zajedno sa Aidom Vanovac preveo je i prepjevao sa francuskog na bosanski jezik knjigu pjesama luksemburškog pjesnika Lamberta Chlechtera Pješak na mliječnom putu.