Kategorija: Poezija

RAMIZ HUREMAGIĆ: USKORO ĆE SEZONA KESTENA

Posted on Objavljeno u PoezijaTagged
Ramiz Huremagić (fotografija: Rromir Imami)

Uskoro će sezona kestena

Sezona je jedne ljubavne pjesme
Žara više ne dolazi u podne
Vodu više niko ne pije sa izvora
Iz emajliranih šolja na tufne

I sve se provlačim kroz izdužene sjene
Uskoro će jesen i slipavo blato
Tad ljudi hodaju izapranih lica
Pognutih glava pod kišobranom

Prizivati će sunce i vrelinu
Valjda da im opet ispravi kičme
Kao da se voljeti ne može
Garavih prstiju i rasprsnutim plodom

Uskoro će sezona kestena
Odmijeniti još jedno ljeto
Kad iznova naučili nismo
Da je samo u čovjeku drugom

Ono što je sveto
 

Borska

Szymborska je izrasla iz bora
Od borovine se kovčezi
Prave samo za siromašne
Hrastovinom se dokazuje prestiž

Preselio sam hrastov krevet
Sa mjesta gdje sam kao iznova živio
Na mjesto gdje sam jednom
Smrću ispirao rane od čovjeka

Tamo ne rastu zidovi
Trava je zelena a glina ljepljiva
Borska je smola cijedila
Ono što svi ćutimo

Poeziju da bi živjeli
Potrebno je travu omirisati odozdo
Iz njene utrobe rastu
Trava bor i hrast

Molitva

Pomolimo se
U istini koju nije uprljao čovjek

Čelom da se spustim
Na prvu ispruženu ruku

Usana cjelov
Rosi u svitanju da dam

Tišini precijenjenoj
Neizgovoreni amen

I slobodno da drhtim
Spoznajom da gledam

Ništa nikad nije bilo čudno

Odvrće se čovjek unatraške, ringišpil je u obliku svrdla
Tepsija se kotrlja po kamenu, cvrčak plače
Čuvarkuće isisavaju sok oborene omorike
Sol formira sazviježđa nepokorenih voda
Tapat šapat tuk na utuk, tišine najsporije stare
Zub ispada sa zapada, kupus se kiseli pod nepcem
Prolazno je sablasno, mrak potrebuje prosvijetljenja
Zadnja će da ostane žena, marama u čvor srasla
Dijete neće imati kome da plače, izumiru pokoljenja

O tempora, crnom tintom narisana
O mores, nikad nije trebalo ni da bude
Čuđenja čuđenja, sva ta uzaludna čuđenja






Ramiz Huremagić, iz Cazina, BiH. Rođen 1972. U Sarajevu od 1995. do kraja 2018. Sad u Ljubljani. Živio još u Zagrebu i Kardifu. Bio vozač, seljak, okopovao njivu, kupio sijeno, student, policajac, istražitelj, nezaposlen, direktor, predsjednik, kriminalist, kriminolog, programer, prelamao knjige, izdavač. Sa Izetom Pervizom napisao nagrađivani scenarij za dugometražni igrani film Dim duhana. Sa Anom Isaković napisao a onda i producirao pozorišnu dramu Da li bi htela da se još ponekad nađemo, premijerno izvedenu u aprilu 2019. u Beogradu. Radio na produkciji BBC serijala Days that shook the world – Sarajevo assassination, snimanog u Sarajevu. Objavljene tri zbirke poezije: U svijetu bučnih ljudi, TKD Šahinpašić, 2013.;  Čekičanje vremena, 2016., Centar SAMOUPRAVA, te MIOSTRAH, 2018., Centar SAMOUPRAVA. Spremio novu zbirku poezije Anticiklona i zbirku priča i zapisa Grabež. Jedan od osnivača i predsjednik Centra za kulturu, umjetnost i društvo SAMOUPRAVA iz Sarajeva. Član je PEN Centra Bosne i Hercegovine. 

	





			
				


	

		
SLAVKO JENDRIČKO: LIJEPI STVORITELJ
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged 	

	
	

		

Slavko Jendričko









MIŠLJENJE JAMA PRIJE I POSLIJE GORANOVE 





Iznad kukuruza posve crnog u siječnju širi se bijelo nebo
stisnuto u našim vilicama snažnim poput jazavčevih  
iz njih nemamo više kamo stišće se prostor između nas
u neizbrojivim jamama s ishlapjelim ljubavima mržnjom
nakon napornog prekovremenog rada blistavih noževa.  





SLAVKO JENDRIČKO: TIGAR MARIJE ČUDINE





Sanjao sam zimske ptice koje su se počele okupljati u jatima 
i zvjerski ispod spavaćice  kljucati tvoje bradavice iz kojih je tekla 
tamna krv kojom su promrzlih srca na smrt ugrijale krila odletjevši 
tek kada je sa stropa pao luster ušutjele zvijezde u zjenicama 
usamljujući me čekanjem terapeutkinje prirode da me oproljeti tigrom.





INBOX PREPUN SATELITSKIH SNIMKI S RATIŠTA





Ujutro poslije divlje veselice selektira razbijene lubanje
premda ih ne može unakažene identificirati samo sebi
nepogrešivim kriterijem neke odlaže u crne vrećice koje 
ubacuje u hladnjače one druge će poslije doručka zakopati.





PORUKA CHARLESU BUKOWSKOM 





Ako se mladoj lijepoj elegantnoj političarki u njenim prvim 
nastupima u živo rasprsnu vilice od bujice riječi ona si je na 
izborima osigurala svjetlo mog srca kojim poput zvjerčice 
s lakoćom može manipulirati moćnijim zvijerima do smaka Sunca.     





ANKA ŽAGAR: BOŽJI DAR





Nije počinila samoubojstvo zbog umjetnosti čija je maternica 
izvor Kupe začahurena u breskvin pupoljak koji se ne otvara
ni jednog proljeća onima s vječitim mrazem na slovima očiju.





KAROLINA LISAK VIDOVIĆ U KUTIJI SLOVA





Hoćeš li mi ikada iz svoje kutije vratiti nasmiješen veliki dan 
pisanja pjesama o ljepoti prirode s religioznim suncokretima
pognutih glava u Maljevičevo bijelo na bijelom crni kvadrat. 





JUTARNJA DARIJA ŽILIĆ 





Na zrinjevačkoj klupi mrvicama peciva asketski budi sunce 
svojih usta vrabaca golubova ne blefira iskonskim bolom 
zaurlala je na sav glas posjeći će prste platane koju najviše voli.





DOKUMENT SUZANA SLADIĆ





Premda te na cesti definitivno izlomio udarac porschea
ni kirurške bušilice pile škare ni užasavajući bolovi nisu ugasili 
izvor estetskog užitka cvjetni si mi favorit s rukama za volanom.





POSMRTNA NESIGURNOST VESNE PARUN





Gledaš me u zelene oči u njima boje te se ptice
ne žuri, kažeš mi, ljubav je čini se tek počela 
ako je to doista ljubav novi temelj imperija svijeta.





STIGAO SAM MONIKA HERCEG 





Ne tragam
stigao sam
u pustinju
zaglušuje me 
muzika pijeska 
iz svih usta 
koja sam ljubio.





VOZAČ KOMBAJNA DAVOR IVANKOVAC 





S dušom vozača žutog kombajna
pšenična zrna sve bliža su zvucima
mrmora večernjih molitvi padajući 
u zagrljaj novim bogovima mlinova pekara
metamorforizirajući traume u brašno za 
jutarnje mise peciva u toplim ustima vrtićke djece.





NA RIBLJOJ GOZBI 





Marijana Radmilović upecala je Bosut
na ribljoj gozbi tugovat će žene
u najboljim godinama
bacajući se svako malo 
jedna drugoj u zagrljaj
nisam pokušao ukrasti ni jedan par.





DARKO CVIJETIĆ NA RATIŠTU 





Žarko crvena ptica izletjevši 
iz utičnice poput svojih egzotičnih rodica
počela mi je kljucati stomak
iz kojeg su ispadale bijele kosti 
dižući se poput blistavih noževa
uskim prolazima smrti vedrim kao nebo. 










Slavko Jendričko rođen je 1947. u Komarevu kraj Siska. Objavio je preko trideset knjiga, od kojih su najnovije: Strieglovi  hologrami, 2017.; Crni krugovi, 2017.; Magijsko zatvaranje krugova, 2017.; Simulacije, 2018.; Crteži jelena, 2018.; Apostolke, 2018.; Logo/s, 2018.; Diverzant, 2018.; Suvozač, 2019.; Rezanja, 2019.; Postaje, 2019.; Prazne cipele, 2019. Uvrštavan je u antologije, panorame i zbornike. Uređivao Riječi, časopis za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak. Dobitnik Nagrade Grada Siska za doprinos unapređenju kulturnog identiteta Grada (2000.), Plakete sv. Kvirina za ukupan doprinos suvremenoj hrvatskoj poeziji (2006,)., orden Povelja Visoka žuta žita za životno djelo, Drenovci, 2011., dobitnik nagrade “Tin Ujević” za 2014. za zbirku pjesama „Evolucija ludila”, Nagrade Grada Siska kao godišnje nagrade za 2014. godinu, te Nagrade Sisačko-moslavačke županije za životno djelo 2014..

	





			
				


	

		
ENVER MURATOVIĆ: HAIKU
	


		

		Posted on 		Objavljeno u Engleski / English / Ingles, Poezija	

	
	

		

Enver Muratović









1.
 Niz zaleđenu
 Rijeku klizaju se
Djeca i – vjetar!





Down a frozen river
They are skating
The children and – the wind!





2.
Ostanu prazne,
Poslije duge zime,
Dječje rukavice.





They remain empty,
After a long winter,
The children's gloves.





3.

U bisagama

Sijedi starac nosi

Cijelu jesen.





In the saddlebags
A grayhaired oldie carrying
The whoe autumn.





4.
Zimska tišina: 
nekoliko stopa do 
štale i – natrag.   





Winter stillness.
Only a few footsteps to
To the stable and back.





5.
Ona ode
Svojim putem, ja svojim.
Zmija.





It left on
Its way, I take mine.
The snake.





Prevela na engleski: Đurđa Vukelić Rožić










Muratović Enver je rođen 1978. godine u Rožajama, Crna Gora. Objavio sljedeće zbirke pjesama: Za suncem zavičaja, Sunce u čaši (haiku), Uzmi i ostatak mene, Druga obala, Naopako, Iza mene (izbor iz poezije). Zastupljen u antologiji Bijel Behar (poezija pjesnika Bošnjaka kosova i Sandžaka), u antologiji Trešnjev cvet – jugoslovensko haiku pesništvo koju je, u saradnji sa Centrom za Istočnu Aziju, 2002. godine izdao beogradski Filološki fakultet; poeziju  objavljuje u mnogim časopisima u regionu. Haiku objavljuje u časopisima: Odzivi, Osvit, Svitak, Haiku novine, Diogen… Zbornici haiku poezije: Odžaci, Kloštarski haiku usreti, 2012; Diogenova mala antologija o konju, Einhorn, Švajcarska (sabrala i uredila Đurđa Vukelić Rožić) 2013. Živi i radi u Rožajama.





Muratović Enver was born in 1978 in Rožaje, Montenegro. So far he published the following poetry collections: After the sunshine of my Homeland, Sun in the Glass, haiku, Take the Rest of Me, The Other Bank, Upside Down. He is represented in the anthology White Fruit Blossoms, poetry of Bosniak poets from Kosovo and Sandžak, as well in an anthology The Cherry Blossoms – Yugoslav haiku poetry, which has been published by the faculty of Arts in Belgrade in cooperation with the Centre for East Asia, 2002. He publishes poetry in many magazines. His haiku has been published in the Odzivi, Osvit, Diogen pro cultura and joint haiku collection Kloštar haiku zbornik 2012. Also, his haiku is presented in Diogen's A Little World Anthology of Haiku Poetry about a Horse (2013), edited by Dj. V. Rozic, Einhorn Verlag, Switzerland. He lives and works Rožaje.

	





			
				


	

		
DUBRAVKA ĐURIĆ: OZVUČAVANJE RITMA U POEZIJI
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged 	

	
	

		

Dubravka Đurić





                                 









                                    Iztoku Osojniku









Dok čekam hranu 





                        u ljubljanskom suši baru





Mislim na bit-generaciju





                                   američkih
pesnika 





I bit generaciju kao transnacionalnu pojavu






=svugde i uvek
prisutnu





I pitam se koga još 





možeš sresti u





           centru
Ljubljane /Suzanu Tratnik/





U malim kulturama
postoji 





samo dominantni tok poezije





           i
on u sebe sve apsorbuje





zato govorim





                                               o
jeziku





                        i
mislim o jeziku





                        i
kom jeziku





                        I
zašto jeziku





[cheek-in-tongue]





                        ćutati
o jeziku





                        čuti
jezik





                        ćutati
jezik





kretati se ka jeziku





i bežati od jezika





ka apstraktnom jeziku





jeziku otoka





jeziku otroka





                                   ka
moru jeziku





                                   ka obali jeziku





                                   ka molu
jeziku





                                   ka bolu
jeziku





                                   ka samoći
jeziku





                                   ka bregu jeziku





                                   ka
mori jeziku





obuhvati jezik





I neka ga valovi odnesu





Mulj ga nanosi na
obalu





                                   Razdora





Kog jezika





Zašto jezika





Gde jezika





Bilo jezika





Mrak jezika





Mraz jezika





Apstrakcija jezika





Bol jezika 





Lijana jezika





Linija jezika





Jegunja jezika





Mraz jezika





Ljubav jezika





Mržnja jezika





Patnja jezika





Žalost jezika                                                 ožalošćeni
jezik





                                                                                   jezik u žalosti





Sećanje jezika





Sećanje na jezik





Mnoštvo jezika





Jedan jezik





                                                                       Moj
jezik





                                                                       Ne-moj
jezik





                                                                       Moj
ne-jezik





Zora jezika





Suton jezika





Sumrak





Suton





Mrak





                                                           Minimalizam
jezika





                                                           Apstrakcija
jezika





                                                           Jezik
mora 





                                                           Jezik
moranja





Jezik rata





Jezik mira





Jezik mirovanja





Rat jezika (Josip
Sever)





Jezik se miri





                                   Sam sa sobom





Jezik se miri





                                   Sam
sa mnom





Što će izgovoriti taj jezik





Što će mi reći





                        Što
šapnuti 





                                               I
koji to jezik





                                               I
koji će to jezik biti





                                               I
zašto jezik





                                               I
kako jezik





                                               I
gde jezik





Apstraktni jezik





Reistički jezik





Karnalni jezik 





Ludistički jezik (Taras Kermauner)





Jezik filozofije
u poeziji





Jezik teorije u
poeziji (jezička poezija)





Feministički
jezik u poeziji





Jezik
feminističke teorije u poeziji (Rachel Blau DuPlessis)





Gdje je granica





                                                           Između
jezika





                                                           Ili je nema





Da li je pjesma-pjesen
na granici





                                               Jezika





                        Ili između jezika





Koliko je jezika
u jednom 





jeziku





                                                                       u
jednoj pesmi





Koliko jezika





Kako jezik prelazi granice 





Jezika





                                   Granice
svojih ograničenja





Poezija na svim
jezicima





                                                           Poezija
iznad





                                                           Poezija
ispod





                                   Jezika





Poezija osjećanja





Ili poezija
sjećanja





Poezija razuma





Experimentalna
poezija





Poezija koja trči





Poezija koja
pleše





Poezija koja se
šunja





            LUTA I LUNJA





Nečujna





I nevidljiva





Uvijek duhovita
nikada ni nikako duhovna





I svakako
ozbiljna





Milostiva





Ili nemilosrdna





Bipolarna





Bilingualna





Multilingualna





Multipolarna





                                   Podatna 





                                   I opiruća





Ritmična





I bez ritma





Jezik-grad





Jezik-utvrda





Jezik tvrđava





Jezik-tvrđa





Jezik kula od
karata





Jezik kula od
peska





Jezik kula od
pjesme





Jezik mreža
značenja





Jezik mrežnjača





Jezik magijska
slika





Jezik
kartografija





Jezik alphabet





Jezik olokva 





Predpoezija (Vlado
Martek)





Jezik dirka





Jezik tipka





                                                           Na
pisaćoj mašini/stroju





                                                           klaviru





                                                           kopjuteru/računalu





Pika





Točka





Tačka





                                               Tutnjava
oluje





                                               Tutnjava
mora





                                               Noćna
mora





                                               Najudobniji
ležaj





                                                                       Laž





                                                                       Istina





                                                                       I
post-istina





                                                                                  Pustinja





Pustinja puna
peska





Živi pesak
poezije





Mrtvo more jezika





Drevni oživljeni jezik (Amir Or)





Živi umrli jezik





Norma jezika





Kanon poezije





            Kanonski postupci poezije





            Kanonski pristupi poeziji





Mrtvo more – zaborav





Mrtvo more zaborava





Zabava





Zakuska umetnosti
(grupa KôD)





Zakuska jezika





Uživanje u jeziku





Užitak jezika





Pad u jezik





Upad u jezik





Dizanje iz jezika





                        Dizanje iz pepela jezika





Feniks ptica
pesme (Josip Sever)





Pesma jedina ptica
jezika (Robert Dunkan)





Slepa ulica
jezika





Slepa ulica pesme





Izlaz iz jezika





Ulazak u pesmu





                        (bijeg od poezije –
Vlado Martek – Darko Šimičić)





u pesmi i oko
pesme – oko pesme





za pesmu i protiv pesme










Dubravka Đurić (Dubrovnik, 1961) feministička pesnikinja, teoretičarka eksperimentalne poezije i medija, prevoditeljka i performerka.  Redovna je profesorka na Fakultetu za medije i komunikacije Univerziteta Singidunum. Diplomirala i magistrirala na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta u Beogradu, doktorirala na Katedri za englesku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu na amerikanističkoj temi. Objavila je 7 zbirki pesama i 5 studija o američkoj i srpskoj poeziji. Osamdesetih je bila članica neformalne teorijsko-umetničke Zajednice za istraživanje prostora. Jedna je od četiri osnivačice i urednica časopisa za žensku književnost i kulturu ProFemina. Predavala je u Centru za ženske studije. Inicirala i vodila Ažinovu školu poezije i teorije. Sa Biljanom D. Obradović uredila antologiju Cat Painters: An Anthology of Serbian Poetry (New Orleans 2016), sa Miškom Šuvakovićem uredila knjigu Impossible Histories – Avant-Garde, Neo-Avant-Garde and Post-Avant-Garde in Yugoslavia 1918–1991 (MIT Press, 2003, 2006), sa Vladimirom Kopiclom uredila i prevela antologiju novije američke poezije Novi pesnički poredak (2001), a sam mlađim pesnikinjama uredila antologiju Diskurzivna tela poezije: Poezija i autopoetike nove generacije pesnikinja (Beograd, 2004). Poezija joj je prevedena na engleski, italijanski, poljski, mađarski, slovenački, bugarski i albanski jezik. Živi i radi u Beogradu. 

	





			
				


	

		
Vasa Pavković: Na odmorištu
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged 	

	
	

		

Vasa Pavković









GLEDAJUĆI  ŠUMSKOG  PUŽA





Pa i puž je brz,

ako se poredi

s večnošću –





Tu u februarskoj toploj šumi,

puzio je prema vrhu bresta

ili prema meni nevidljivoj tački.





I sve je bilo jasno:

što se brzine

večnosti ili smrti

ili puža

tiče.





Tog momenta.

A onda je opet postalo

mutno.





FEBRUAR  U  ŠUMI





Zima je sasvim drugačija,

i sunce me peče u teme,

na šumskom pristranku,

ovog februara.





Oglasio se mobilni telefon

iz nekog drugog sveta,

ali nisam se odazvao,

već sam čučnuo

posmatrajući bokore

ljubičica.





Knjige kažu

da tu dole,

pri dnu stabaoca,

zimuju gusenice

plavih leptira.





Verovatno je to neko nekad proverio…

Line, Fabre ili treći sistematičan čovek.





Uglavnom, treba im verovati,

oni su imali više vremena od nas,

baš stoga što mi danas

mnogo brže živimo.





SNEGOVI  DETINJSTVA





Ako kažem da su snegovi

mog detinjstva bili veći i dublji,

ništa nisam rekao, ustvari.





Jer sada obično i nema snega

i nemam sa čim

da poredim detinjstvo.





Sećam se samo kako bi se od leda

skorele rukavice, a dah žario

kragnu kaputa,

dok sam se svejednako

uspinjao uz breg, pa spuštao dole

pa uspinjao, pa spuštao, sa drugarima,

u nedogled, prteći drvene sanke.





Kao da sam već slutio da se to
 neće imati sa čim da poredi
 jednog dana – koji je, evo,
 došao.










Vasa Pavković (1953). Završio je postdiplomske studije na Filološkom fakultetu u Beogradu. Zaposlen u Institutu za sprski jezik u Beogradu od 1977-2018. Jedan od urednika Rečnika SANU. U srpskoj književnosti se javio zbirkom pesama Kaleidoskop (1981). Knjige pesama: Kaleidoskop, Opsesija, Telesna strast, Konverzija, Nesigurnost u tekstu, Knjiga o lastavicama, Elegije i balade iz prošlog stoleća, Vatrena linija (izabrane i nove pesme), U varljivom životu, Majstori pevači, Na odmorištu. Romani: Ljubavnički dekameron, Mesec januar, Doktor Batut protiv nadrilekara. Knjige priča: Monstrum i druge fikcije, Mačje oči, Hipnotisan, Poslednji štićenik noći, Moj život na Marsu, Crnac u beloj košulji, Okean Dunav, Deset zamki. Jedan od vodećih srpskih književnih kritičara poslednjih četrdesetak godina. Objavio je desetak kritičkih knjiga i antologija i bio priređivač mnoštva dela koja pripadaju srpskoj književnoj tradiciji. Uređivao je više značajnih časopisa i edicija. Dobitnik je desetak književnih nagrada za prozu, poeziju i književnu kritiku.

	





			
				


	

		
Snežana Stojčevska: I’LL NEVER STOP
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged 	

	
	

		

Snežana Stojčevska









Proces: Bez dijagnoze





Kao u video-igri sa mnogo nivoa
kao da tražiš skriveno blago po tajnoj karti
kao da si zakoračio u Kafkin Proces
pa ovaj hodnik
pa ovaj šalter
pa ovo snimanje
pa ovaj uput
do drugog odjela
do drugih vrata
do drugog doktora
po drugim stepenicama
po novi uput
do novog odjela
za drugo ispitivanje
za treće, šesto, deseto
u drugoj bolnici
po drugim hodnicima
s nadom da se odgovor krije baš iza ove kvake,
iza ovih vrata kazuju da nisi za tu,
ali ne kazuju za gdje si
i ne kazuju da smrt uzima i bez dijagnoze
i da je svjetlost što je na kraju bolničkog hodnika tražiš 
ona ista svjetlost što nas na drugu stranu vodi.





BЕZ KORE





Kad sam bila mala bila sam neuhranjena
tata je sjedio stalno kraj mene
da se uvjeri da ću pojesti
dvije kriške kruha, bez kore.





Vrijeme preokreće stol
za kojim sjedim sa tatom
da se uvjerim da će pojesti
dvije kriške kruha, bez kore.





NA KONCU





Na koncu se svodi na to
i mi se radujemo njima
kao oni nama kada smo bili djeca
da smo pojeli
da smo okupani
da smo bili u ve-ceu.





NA KONCU (2)





Na koncu ostaje samo ljuska,
Otvorena prazna školjka.
Na kraju ga riječi zaboravljaju
ponavlja samo „hajde“ i „daj“
i ruke pruža ka smrti
kao novorođenče ka životu.





I’LL NEVER STOP





Prva stvar koju nas uče na baletu je da
treba da izgleda lako
toliko lako koliko je teško
da se čini da svako može da to izvede
da se ne primjeti da staješ na pod
lebdiš uvijek centimetar iznad zemlje
nečujno
nježno
meko
i uvijek s osmijehom na licu
da niko ne pomisli da boli
boli li?
čak i kada ti krvare prsti.





Kao pjesnik naučih sama
treba da je lako,
toliko lako koliko je teško
da se čini da svako može da napiše ovo
da se ne primjeti da stajem na pod
lebdim uvijek centimetar iznad zemlje
nečujno
graciozno
nježno
meko
i uvijek s osmijehom na licu
da ne pomisli neko da boli
boli li?
čak i kada mi krvare prsti.





Prevod s makedonskog: Seida Beganović










Snežana Stojčevska je rođena 1980. godine u Skopju. Diplomirala je na Institutu za Pedagogiju pri Filozofskom fakultetu u Skopju. Već jedanaest godina radi u Quasar Film, kao koordinator produkcije. 2012. je objavila prvu poetsku knjigu Шеќер по подот (Šećer po podu) u izdanju ILI ILI, kao dio edicije Rusalke, u kojoj se javlja kao urednik. Под нулата (Pod nulom) je njeno drugo djelo, za koje je dobila nagradu Beli Mugri za 2013. godinu, koju dodjeljuje Dom kulture Kočo Racin, Skopje. 2015. godine objavljuje treću poetsku knjigu Модри фантазии (Modre fantazije), u izdanju izdavačke kuće Templum. Njena najnovija knjiga Треба да е лесно (Trebalo bi biti lako) izašla je 2017. u izdanju izdavačke kuće Antolog. Zastupljena je u nekoliko antologija mlade makedonske poezije. Nastupala je na nekoliko poetskih festivala u Makedoniji i inozemstvu. Uređuje Savremenost, časopis za književnost. Stojčevska je jedna od najznačajnih glasova mlade makedonske pesničke scene.

	





			
				


	

		
Adnan Žetica: Velesje
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged 	

	
	

		

Adnan Žetica









VELESJE, PUTOPIS U STIHOVIMA









NASTANAK PLANINE 





Nije mogao zaspati
 Dugo u zimsku noć
 Pa je Bog brojio do
 1969    
 Metara nadmorske visine.





JELIKE





Jelike su podupirači nebesa.

Svaki put kad jelika na

Zemlju legne

Bog uzme liver da

Nebesa zategne.

Ravna tepih kao

Mlada

Ćoškove svoje kuće.





TORANJ





Na staroj fotografiji,

On je Ajfelov toranj

Bez svog Pariza.

Na staroj fotografiji

Snijeg ga u bjelini zarobi

A oko njega na gotovs

Stoje vojnici

U zelenim uniformama.

Kao mlade jelike.





AUTOBUSNO STAJALIŠTE





Ispod bijelih vrhova Velesja

Na autobusnoj stanici

Elementima sazidanoj

Bus čekaju čitulje.

Putnici su kupli kartu

U jednom smjeru.

Zeleni obrubi naziru se

Ispod tamne selotejp trake.





DRVO





Drvo pored ceste

Obraslo asfaltom

Inatni je curetak.

Jedne ruke savijene na struku

Obašnjava Pitagoru.

Druga pružena prema dragom

Uperenog kažiprsta,

Kasno su ulazna vrata zaškripila za

Punog mjeseca.





KAMEN





Ovdje čovjek nije kamen.

Kamen nije čovjek,

Dušu nema,

Osunčana strana kama bijeli

Prisojna je crna kao

Prljavo ispod dječijih noktiju.





ARHEOLOGIJA





U homaru jedno pored drugog
 Neeksplodirani rep granate i
 Željezna zamka za životinje
 Artefakti tradicije
 Koji će po povoljnoj cijeni
 Biti prodati turistima
 Pored Mosta.










Adnan Žetica rođen je 1980 godine u Mostaru. Dobitnik je Ratkovićeve nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis mladih autora za 2008. godinu, nagrade Aladin Lukač za najbolji poetski prvijenac te nagrade univerzitetskih profesora na festivalu poezije u Trstu Castelo di Duino za pjesmu Sat, 2008. godine. Zbirka Autentična povijest kućnog broja nagrađena na konkursu fondacije za izdavaštvo (2017). Objavio zbirke poezije Ljudi poslovice (2009), Čovjek koji je znao filipa latinovicza (2013), Skica za bajku (2016) i Autentična povijest kućnog broja (2018).

	





			
				


	

		
Đorđe Šćepović: Roberto
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged 	

	
	

		

Đorđe Šćepović









Pričest





Ah, kako samo ne volim pisce koje svi vole,
 one važne knjige koje su svi čitali,
 kako samo mrzim odlomke i pasuse koje potežemo
 usred borbe koja bi trebala biti poštena,
 bez nedozvoljenih oruđa i sječiva tipa paragraf taj i taj,
 kako samo mrzim široku upotrebu teksta koji
 bismo valjda svi trebali znati
 i odnositi se prema njemu s poštovanjem lišenim preispitivanja
 i mogućnosti novog stavljanja na kantar,
 eh, a tek što ne ljubim sveprisutnu mudrost
 jednako obalavljenu u ustima debelog akademika i
 ustima mršavog, opštinskog portira,
 to nikako ne volim,
 kao ni skrušenog bogomoljca iz moje parohije
 koji u nedjeljno jutro sa strahom i Biblijom u ruci odlazi na pričest
 a kad se vrati kući svom komšiji Mahmudu jebe tursku mater
 i zapiša travnjak, gordo, poput šarplaninca









Roberto





Zašto voliš Bolanja, Zato što Bolanjo ne voli Nerudu,
 a ja ne volim Nerudu, uprkos vaskolikoj opčinjenosti
 Pablovim tankoćutnim pohvalama ljubavi,
 Roberto zna da je Neruda napisao mit o sebi,
 i da su drugi prigrlili mit o njemu,
 ali, Zašto ne voliš Nerudu, Zato što volim Nikanora Paru,
 i Roberto voli Nikanora Paru koji je učinio sve da ga niko ne zavoli
 i da poeziju učini nepodnošljivom za sve one opsjednute mitovima.









Rejmond





Tako sam srećan što je Rejmond pisao poeziju
 mada su njegove priče uvijek na granici
 radnici u fabrikama obdareni svojstvima koja
 im inače ne pripadaju ili žene zatočene u rutini
 svakodnevnog
 njegova poezija je sve to i još toliko toga
 ko bi se sjetio da prepjeva Antona Pavloviča
 i da u njemu prepozna pjesnika
 Rejmond se sjetio
 ili recimo da jedne noći sjedeći ispred televizora
 na nekom od tv kanala zaustavi daljinski upravljač i čuje
 intervju s kompozitorom koji na optužbe da je u svoju muziku
 ugradio Betovena i Baha sasvim jednostavno kaže:
 pa ja njih volim, imam prava na to!
 ako neko sjutra, ili preksjutra upita Rejmonda zašto si uzimao od
 Antona Pavloviča i njegove priče pretvarao u poeziju? Rejmond će
 moći kao iz topa da odgovori: Ja njega volim, ja imam prava na to.
 Tako sam srećan što je Rejmond pisao i poeziju,
 mada je jedan poznati američki časopis previdio taj mali detalj iz njegove
 biografije,
 nakon Rejmondove smrti objavivši njegovu fotografiju, a uz nju naslov:
 Umro je Čehov Amerike, ili drugi časopis
  (posesivniji od prvog, ako pitate Tes Galager) koji je na naslovnici 
 napisao sljedeće: Umro je američki Čehov.










Đorđe
Šćepović je rođen 6. aprila 1983. godine u Titogradu. Diplomirao je na Fakultetu za crnogorski jezik i
književnost na Cetinju. Laureat je Pivskih
večeri poezije (2004) i Festivala
jugoslovenske poezije mladih u Vrbasu
(2005). Objavio knjige poezije: Provincije spasa (2004), Molitva za Judu (2004), Par riječi o strahu (2005), Apostol iz bloka A (2006), Triput reci metropola i nahrani ptice
slovima (2009), Dok crtah mapu svojih
putovanja (2016), Prije objave
(2017) i Doba (2018). Zastupljen u
više zbornika i panorama poezije. Poezija mu je prevođena na engleski, mađarski
i slovenački jezik. Jedan je od osnivača i urednika časopisa za književnost i
kulturu Script. Živi u Podgorici.

	





			
				


	

		
Ratkovićeve večeri poezije 2019: Tanja Stupar Trifunović
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged , 	

	
	

		

Tanja Stupar Trifunović (fotografija: Borislav Brezo)









Ispovijesti 





I





Angažovanom umjetniku i religoznim fanaticima

ispoljavaš se kao angažovani umjetnik





Za sve one trpeće osamljene otromboljene

za trulu jabuku kojoj nema spasa za boljku od koje nema lijeka

za njih si više pasivan i tek ponekad i neočekivano

čudotvoran 

da ti se od tog zavriti u glavi





Za one kojima se zavrtilo u glavi zemlja je okrugla

svijet je mjesto stalnih ponavljanja opsjednuti su

istinama kružnice i rado o njima pišu

za njih se ispoljavaš kao nauk lijepog govorenja i tačka





Za one što su prošli kroz iglene uši tačke

ispoljavaš se kao ljubav

šta bi drugo tolikog čovjeka moglo kroz 

jednu tačku protjerati





osim ljubavi





II





Nisam se snašao u svijetu

Oče





Ti si bio snalažljiviji 

stizao si na sva mjesta odjednom





Činio si stvari od kojih ti stane pamet

za sedam dana mogao si ono što meni ne bi uspjelo ni za vječnost





Stvaranje svijeta 

ti tamo ti ovamo nebo i zemlja nek se razdvoje 

i još nju od rebra onakvu si stvorio 

naravno da bi svaki mušarac pomislio 

da je to previše iskušenja





i onda potop 

od svake vrste po jedan u barku

kako si se samo toga sjetio 





I da ih voliš i da ih popravljaš

sve si znao kada i kako treba milovati a kada udariti





Ja nisam bio mnogo maštovit ni pametan dečko

Popeo sam se na krst i rastvorio srce





Oče moj 

oče moj zašto si me ostavio





Nisam se snašao Oče





III





A ako ljubavi nemamo

Ništa





Zvonićemo prazno po cijeli dan

Kao lonci siromaha koji je pojeo ručak

I nema više šta da se stavi unutra

I skuva





Misliš li da je tako i sa nama

jesmo li sve pojeli?





A ako ljubavi nemamo

odjekivaćemo prazno kao kad cokneš jezikom

u praznoj sobi kada se stanari isele i muzika ode sa stvarima





Jesu li sve odnijeli iz nas

jesu li naše suštine zaspale u stvarima u vratima ormara

ivicama stola slovima knjiga?





A ako ljubavi nemamo 

moraćemo pridati neki drugi smisao svemu ovome





 

IV





Pojavljivali smo se u svakoj čorbi

So biber 

bitne stvari





Majstori intrige

demoni pokreteči





Ostima u guzicu ako ne podbodeš

čovjeka ni jedan neće mrdnuti sa stolice

tuposti





Ljuti nas utrnulost udova

i ta memla dosade oko njegovih očiju





Nismo zli

to su samo loše navike 

da rad cijenimo više od nerada 





Da nas plaši statika popodneva

kod kuće uz kafu

(Skuvaj mi dušo

umjesto skuvaj me) 





Ah to su samo naivne predrasude

O loncu vatri paklenim kazanima





Mi samo svojom ljubavlju

pročišćujemo sve do pepela

(sagorimo se sami)





I onda opet iznova 

ujutro idemo na posao





V





Dao sam ti dar raspričanog jezika 

da umočiš tim hljebom u mene

To ti i nije neka nagrada





Znaš već kako to ide

sve tvoje je na pola obavljen posao





Ti znaš kako se stvara ali dah ti dahom

ja udahnjujem





Jasno je kako patiš i povrh svega

slaviš to kao dar 

buncaš o pjesništvu

nježno nagnut među stvarima i priviđenjima





Zanesen čovjek plaši i uznemirava

skloni se u osamu 

nikako da naušiš neke stvari





Nisam siguran to s tobom kako je ispalo

naprosto višak mašte je iz mene iskliznuo 

u neke nesrećnike

bio sam neoprezan





Ne pribacuj mi sad ono kako sam svemoguć

stalno iste gluposti i sumnje u tvojoj glavi





Možeš li ti uvijek nadzirati sam sebe 

i znati kud će te to s riječima djenuti





Drago mi je da razumješ 
 U tom smo isti
 Zaneseni










Tanja Stupar Trifunović rođena je u Zadru 1977. Diplomirala je na Filološkom fakultetu, Odsjek srpski jezik i književnost u Banjaluci. Do sad je objavila pet knjiga poezije, knjigu priča i dva romana. Prevođena je na engleski, španski, bugarski, mađarski njemački, poljski, slovenački, makedonski, češki, danski i francuski. Knjiga O čemu misle varvari dok doručkuju je nagrađena nagradom UniCredit banke za najbolju knjigu objavljenu u BiH u 07/08 i bila je u užem izboru za književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Europu (CEE Literature Award). Knjiga poezije Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću nagrađena je Književnom nagradom Fra Grgo Martić za najbolju knjigu poezije, za 2009. godinu. Roman Satovi u majčinoj sobi nagrađen je Nagradom Evropske unije za književnost (EUPL) 2016. Zbirka pjesama Razmnožavanje domaćih životnja nagrađena je nagradom Milica Stojadinović Srpkinja za najbolju knjigu poezije ženskog autora i nagradom Risto Ratković za najbolju knjigu poezije objavljenu u Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. 

	





			
				


	

		
Ratkovićeve večeri poezije 2019: Nikola Ćorac, 3. nagrada za mlade pjesnike
	


		

		Posted on 		Objavljeno u PoezijaTagged , 	

	
	

		

Nikola Ćorac









POSLIJE SVEGA





Poslije svega
 ideje su precijenjene
 mišljenje je složena psihička funkcija
 u realnom svijetu
 uspomene treba staviti
 pod jedan naslov
 radi lakšeg raspoznavanja
 istina ima posljedice
 postoje knjige koje nas uče
 o patnji i stradanju kao načinu života
 sve više primjećujem okićene
 statue
 zamišljam ulicu u vrijeme praznika
 riječi su bespomoćne
 zbunjujuće sirene i krici
 odbijaju se od zidove
 neko nudi sklonište
 bolničke sobe su nalik na hotelske
 ispunjene uzdasima
 ograničenje ne postoji
 ostaju pitanja ili praznina
 poslije svega
 svejedno je









ANDROID ERA





O čemu bi trebalo da govore pjesme
 kad vidimo na zidu još uvijek vise slike idola
 i danas podržavamo svaku riječ
 definicija slobode ide od usta do usta
 bez ideje
 kako savladati strah
 mi smo provincija izgubljena u pravopisu
 hipnotisani slušamo o iskupljenju duše
 grijesu su nasljedna anomalija
 tako nastaju halucinacije
 svakodnevno servirana prošlost u malim dozama
 cyber patriotizam
 naši roditelji
 njihovi roditelji
 mi
 čekamo na posljednju izgovorenu riječ









ISPITIVANJE ISTINE





Ušta da gledamo ako ne vidimo
 godišnja doba se smjenjuju
 kao dan i noć
 nebo je ogledalo
 pocijepano po sredini
 kao nadgrobna ploča
 ovo su stihovi za Tebe
 poput epitafa
 pisanog rukama
 ono što pamtimo leži u prašini
 ispod nas.
 Djeca su parku
 park je mjesto njihove igre
 rekli su mi
 nekad je tu bio logor
 to je zaboravljeno mjesto
 bronzana tabla ćuva imena
 zemlja krije miris
 i miris raste sa travom
 vidim, igralište istine
 dok se
 duše se mimoilaze sa mislima
 na vjetru.









Izabrao Kemal Musić










Nikola Ćorac rođen je 1991. u Podgorici. Student je treće godine Odsjeka za crnogorski jezik i južnoslovensku književnost na Filološkom fakultetu u Nikšiću. Pjesme su mu objavljivane u zbornicima Raspoloženi za ptice, Ili je već neko to isplanirao, Rješenje zagonetke, Bespomoćne riječi kao i u nekoliko crnogorskih i regionalnih književnih časopisa, među njima ARS (1-2/2019) kao i u studentskom listu VESNA (15.br). Jedan sam od finalista 33. Festivala mladih pesnika u Zaječaru i 49. Ratkovićevih večeri poezije u Bijelom Polju, gdje je rukopis nagrađen  trećom nagradom za pjesnike do 27 godina. Njegova poezija se može naći i u izboru PAF konkursa (2019).