HOTEL ZA MRTVE
Žica
Pokušavam izbrojiti koliko namjena ima žica.
U Auschwitzu vidjela sam je postavljenu u demonske
dugačke ograde.
Jednu coffee to go, čujem majku čiji glas je obješen
na žicu s ključem od kućnih vrata.
Ona zna da stvari treba držati pod kontrolom
i nije dobro kada se raspu.
Gledala sam oca kako kosi travu.
Imao je usporene pokrete i povremeno je otpijao
kavu koju mu je majka donijela iz šoping-centra.
Zavidjela sam neovisnosti trave.
Od prapočetka odbijala je biti žicin suradnik.
No obitelji su drukčije.
Sve one nabavljaju žicu.
Dok kroče uz nju ograđenim dvorištima,
neprimjetno je slijede i vjeruju joj.
No katkada pomislim kako žene koje njeguju vrt
zapravo ne vide povrće.
Učini mi se da razvlače žicu za nadu
kao da je ona penjačica.
A ne grašak.
Žica mi se spušta sve do grudi, doduše tanka
i srebrna, a gazela što s nje visi, usnula sam,
umnožava se.
Pa čitavo njeno krdo noću preskače svjetsku književnost,
asimetrično razbacanu po sobi.
Danju razmišljam kakav stav Bog ima prema žici.
Koristi li je i On
dok neku raštimanu zajednicu ili krajolik
drži u svojoj mehaničarskoj ruci.
Svijet se bliži kraju
Svijet se bliži kraju, a dječak u majici
kratkih rukava i bermudama pokušava
pripitomiti žito. Uhodi njegove obrede
vezane uz rođenja i pokope.
Drvo u vrtu je crnac. Europskog porijekla
i afričke boje kožekore.
Susjeda pali cigaretu i odmahuje rukom,
siječe dim. Kaže: Odgajala sam svoja stabla
da budu vitka, a ona su se udebljala
poput ravnodušne kućanice.
Da budu šumolika, a ona su preuzela
moje osobine.
Svijet se bliži kraju.
Svaki put kad podrigne planina,
negdje proradi vulkan.
Uspavana Zemlja tada podigne kapak
i otvori se grotlo.
Na stazi od vrta do planine vrebaju
mnoga iznenađenja.
Na nju staju špilja,
Crveni Kmer i revolucija,
američki marinac.
Dok svi oni drže oružje,
Zemlja se ne prestaje vrtjeti.
Srdžba jutros mijenja Boga
i drži je na dlanu kao kuglu
koju On povremeno zatrese
samo radi snijega.
Hotel
Putokaz za hotel pokazuje smjer groblja.
I stvarno, mrtvaci u restoranu zveckaju tanjurima,
u sobama otvaraju i prozore i vrata, naviknuti na propuh.
Jedan gleda kako mu se zavjesa nadvija
nad zgužvanu košulju odloženu na stolac.
Nudi se sobi kao cepelin pa bi mrtvac najradije
bukirao popodnevni izlet.
Drugi u zavjesi, koja neupitno prati sve radnje,
prepoznaje nadglednika.
Ako mrtvac može osjetiti bijes,
on potire dostojanstvo nijemosti, urla na sobu
u njegovoj viziji pretvorenu u nacistički logor.
Usne Eichmanna i nastavlja s gestikulacijom,
toliko je strastven da parket pod njim čeka da oživi.
Treći umrli pruža ruke prema prozoru,
sav sretan što mu propuh želi primaknuti tkaninu.
Ona pripada sobi, bit će joj vjenčanica.
Napokon je siguran: trenutak je
da se veže za ovu sobu
i više nikamo ne ode iz hotela za mrtve.
Sat i udovice
Tanjuri su putnici. Klize, odmiču kosinom stola
dok jedemo raclette u Niederdorfu*,
no mi ih uporno vraćamo na isto mjesto.
Kiša koja ne pada usnula je infekcija
na strmini neba.
Usnuo mi je glas pa ne izgovorim: sati su ladice.
Ali vrijeme još nije usnulo, umrlo.
Pa ipak nasljeđujem sve više ladica kao da se
negdje neprestano čitaju njegove oporuke.
Mrtav je samo sat, njegova sam udovica.
Moj muž, konobar i kuhar njegova su udovica.
Dok jedemo raclette u Niederdorfu,
majka u Požegi počinje kuhati grah.
Umjesto rebra, spušta sparinu u lonac.
*Ulica u Zürichu.
Dobri dželat
Kućna sam pomoćnica melankolije.
Brinem se da jede, ima izglačanu posteljinu,
oprane deke.
Osvježavam i čistim njen prostor,
čak mu pjevam.
Lakne mi kad me neki film ili livada pridobiju,
odagnaju melankoliju,
moju promiskuitetnu ljubavnicu.
Ili kad me zavedu pospanost i njena anestezija.
Sunčano jutro koje s istoka donose karavane.
Kad obilje svjetlosti pada po dvorištu kao puder,
stvarnost više nije izoštrena.
Jutro je dobri dželat.
Sakati melankoliju,
ali ona oživljava poput superjunaka.
Melankolija je emulzija kojom je presvučen dan.
Pokrivač kojeg su spustili napušeni demoni.
Sunčano jutro kutija je prve pomoći.
Melankoliji želi preoteti dugmad lifta,
povući ga iz podzemlja, potkožja.
No ne znam tko mi je od njih dvoje
spremio cvjetove pamuka u jastuk.
Na trenutak promatram sunčano jutro.
A onda melankoliju.
Eno je, ide pješice.
Ostavlja izdužene sjene nogu
preko neba.
Februar hrvatskih pjesnikinja uredila Darija Žilić
Lana Derkač (1969) piše poeziju, prozu, drame i eseje. Zastupljena je u zemlji i inozemstvu u mnogim antologijama, panoramama i zbornicima. Sudionica je brojnih međunarodnih pjesničkih festivala i raznih književnih događanja. Brojni njezini tekstovi prevedeni su dosad na 20 jezika. Dobitnica je više književnih nagrada, između ostalih i Nagrade Risto Ratković za najbolju zbirku pjesama u regiji. Objavljene knjige: Usputna raspela (poezija), Privlačica, Vinkovci, 1995; Utočište lučonoša (poezija), Meandar, Zagreb, 1996; Eva iz poštanskog sandučića (poezija), Meandar, Zagreb, 1997; Škrabica za sjene (poezija), Matica hrvatska, Karlovac, 1999; Rezignacija (drame), Meandar, Zagreb, 2000; Osjećam melankoliju (poezija, zajedno s R. Jarakom i T. Ribićem), Nakladnička kuća Tonimir i Varaždinsko književno društvo, Varaždinske toplice, 2002; Osluškivanje anđela (kratke priče), Meandar, Zagreb, 2003; Šuma nam šalje stablo e-mailom (poezija), DHK, Zagreb, 2004; Striptiz šutnje (poezija), Tribina Jutro poezije, Zagreb, 2006; Tko je postrojio nebodere (poezija), Altagama, Zagreb, 2006; Murmullo sobre el asfalto (poezija, zajedno s Davorom Šalatom), La Zonámbula, Guadalajara, 2008; Zastava od prašine (kratke priče), V.B.Z, Zagreb, 2009; Qui a mis en rang les gratte-ciels? et autres poèmes (poezija), M.E.O, Bruxelles, 2010; Šah sa snijegom (poezija), HDP, Zagreb, 2011; Doručak za moljce (roman), Naklada Ljevak, Zagreb, 2012; من صف ناطحات السحاب.. و قصائد أخرى (poezija), Al-Badawi Publishing & Distribution, Tunis, 2014; Strateg (eseji), Disput, Zagreb, 2015; Posvajanje neba (poezija), HDP, Zagreb, 2015; Ugovor s prašinom (izbor iz poezije), JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2017; Hotel za mrtve (poezija), V.B.Z., Zagreb, 2020.
Fragment 