DEUS EX MACHINA

Izba se okotila mutna; poteklo iz nje je
crnila takvog da nebo svo zajaha
pa nebo kao da propade, izdahnu
da ništa nije moglo biti osim neimanja
za kojom se tragalo i trčalo
golo i boso
modro
i gore se nije gledati moglo jer
neba više bilo nije
bilo više neba
nije
kao da se unepostojilo;
samo usisi mulja
bili su u oštrinama kiše vulkanske
koja spuštala se u brzini goroj od najgvozdanijeg pada
i koja u silini zaleta nije znala
da dolje su
ipak
Ruke koje čekaju
i
da će One i nebo da vrate
što nestajalo jeste, ali nestalo nije
ono je čekalo Ruke
Bijele
Svete
u kojima skrilo se
onebljeno
nebo.

SLOVA, SLOVJA

Stari će dijak odložiti –
zlatno pero,
dijak će stari plašt svečan svući,
neće se okrenuti kad pođe,
za leđ'ma će mu
zanavijek
ostati spisi njegovi
spisi ostali
a kredenac njegov
sad na put će u nijem
ledenac.

Štovaći će dijaka
ispred dvora
čekati
pred vratima od kovnosti teška
jer: govor oni imaju
da (im) ne ide
i nikud
da ne ide
On
i noć će ga prvu čekati,
pomoliti se neće
ni njegov sat od sedamdeset ljeta i pet još ljeta
što ponio sobom je u konačišta,
da na sercu sne mu tkuje
i vječne
o Njoj
riječi.

IŠTUĆI RIJEČ

Na putu do tebe snijeg je sazreo,
netaknut je ojačao i se uvremenio
ta njega je vazduh tek otetošio,
puštajuć te sam da budeš,
jer tu gdje si došao navječno
ja iz ovog ovdje učesto ti doći
želim.

Elmir Spahić rođen je 19. 3. 1992. u Sarajevu. Asistent je na Odsjeku za književnosti naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Autor je knjige Plamena zavjesa (pjesme, pripovijetke) (2018).