Razgovarala Nadija Rebronja

Kažete da ne pripadate nigdje i da imate akcenat na svim jezicima. Šta mislite o pjesnicima i pripadanjima? Može li pjesnik pripadati nečemu ili pripada samo poeziji?

Napustila sam svoj dom u Teheranu kada sam imala trinaest godina. Nakon Islamske revolucije, shvatila sam da povratak više nije opcija. Osjetila sam da nemam državu i ,,dom” je postao važna tema u mom životu. Živjela sam u mnogim državama, malim i velikim gradovima, i tokom godina sam usvojila mnogo identiteta – identitet kćerke, studentice, supruge, majke, pjesnikinje, prijateljice, feministice, umjetnice, žrtve, osvajačice, učiteljice. Ali, gdje je dom? Da li je to mjesto u kojem sam rođena? Mjesto u kojem živim? Ova potraga je uticala na mnoge od mojih radova, ili ispitivanje šta to zapravo “izganstvo” znači. Gdje ja pripadam?

Jednog dana sam sjedila u jednom vrtu i gledala kako se kornjače kreću s jedne strane ribnjaka na drugu. Shvatila sam da smo baš kao ta divna stvorenja. Imamo mjesto rođenja ili stanište, ali bez obzira gdje idemo, “dom” je ono što nosimo u sebi. Govorim o sinhronizaciji sa evoluirajućim ja. Možemo biti povezani s geografskim mjestom ili kulturom, ali smo sposobni da stvorimo svoju vlastitu unutarnju zemlju – neovisno o lažnim granicama koje slučajno povlače političari, kraljevi i osvajači.

Na kom jeziku sanjate o poeziji? Na kom jeziku razmišljate o poeziji?

Mogu da pišem samo na jeziku na kojem sanjam. Davno sam prestala sanjati na persijskom. Zato pišem na engleskom. Kada prevodim persijsku književnost, to je moj način povezivanja sa maternjim jezikom. Kada glasno čitam persijsku poeziju, ona vibrira u dijelovima moje duše koji su često skriveni i netaknuti.

Prevodite djela iranskih tj. persijskih klasika. Naročitu pažnju je privukao Vaš prijevod Atarovog djela Govor ptica na engleski jezik. Kakva je percepcija savremenog čitaoca u Americi stare persijske književnosti i kako savremeni Amerikanac čita Govor ptica?

Iako Govor ptica potiče iz islamske tradicije, proizilazi iz sufijskog misticizma. Poruka ovog djela je potpuno anti-dogmatska, anti-rasistička, anti-nacionalistička i anti-ekstremistička. Attar nam govori da je razlika između crkve, pagode, hrama i džamije besmislena. Moramo hodati Putem i putovati prema našem Stvoritelju. On nam kaže da je naša destinacija kao veliki okean. Svi završimo na njegovim obalama. Nekima je potrebno dosta vremena da stignu tamo. Drugi brzo stižu. On kaže, pokušajte stići kao čisti kap vode tako da možete da se pridružite okeanu i postanete jedno sa svojim Stvoriteljem. Ako stignete kao šljunak umotani u svoj ego i fantazije, okean će vas dočekati, ali ćete potonuti na dno spoznajući samo sebe – nikad cijeli okean.

Prevodili ste poznatu iransku pesnikinju Foarug Fagurzade i bavili ste se njenim djelom. Kakva je, po Vašem mišljenju, pozicija njene poezije u kontekstu iranske književnosti?

Forugh Farrokhzad je jedna od najznačajnijih iranskih pjesnikinja dvadesetog stoljeća. Rođena 1935. godine, bila je pjesnikinja od velike smjelosti i izuzetnog talenta. Njena poezija bila je poezija protesta – protesta kroz otkrivanje najskrivenijeg ženskog svijeta. Njihove intimne tajne i želje, njihove tuge, čežnje, težnje. Forugh je živjela onako kako je većina žena potajno čeznula za životom, ali im je nedostajalo hrabrosti ili znanja. Međutim, to je učinila po cijeni svog  porodičnog života. Izgubila je starateljstvo nad svojim jedinim biološkim sinom, morala je provesti neko vrijeme u sanatorijumu gdje je bila podvrgnuta elektro-šok terapiji i pretrpjela velika zlostavljanja od strane medija koji su joj odbili ozbiljnost i poštovanje koje je dato njenim savremenicima muškarcima. Umrla je u saobraćajnoj nesreći u 32. godini života.

Moji prijevodi njenih pesama, “Grijeh: Izabrane pjesme Forugh Farrokhzad” (Univerzitet Arkansas Press) su već u svom drugom izdanju i četvrtom printanju. Ljudi je vole. Kada sam počela da prevodim njena djela, znala sam da je vrijeme da se svijet bolje upozna sa ovom izvanrednim pjesnikinjom koja je kroz poetski talenat, istrajnost i hrabrost osvojila srce nacije. Bila je godinama ispred svog vremena, i stilski u svom poetskom jeziku i u  onome što je morala reći. Prvi put u historiji iranske poezije, usudila se da piše iz perspektive žene, društveno, seksualno, emocionalno i politički. Forugh i nekoliko njenih savremenika revolucionisali su poetski jezik kulture koja je poprimila formalni poetski stil i težak rječnik. Koristila je jezik koji je jednostavan, ali višeslojan. Svakim čitanjem njenih pjesama nalazite da držite nešto novo, i ojsećate se primoranim da se vratite svakoj pjesmi ne zato što je niste razumjeli prvi put, već zato što znate da ima više – uvijek više. I nikada niste razočarani.

Često boravite u Evropi na pjesničkim festivalima i rezidencijama. Može se reći da savremenu evropsku poeziju poznajete koliko i američku. Da li primećujete razliku između poetskih tendencija u Evropi i Americi?

Lajos Egri u svom djelu Umjetnost dramskog pisanja piše: “Sunce, zajedno sa svojim drugim aktivnostima, stvara kišu.” Mislim da je poezija poput te kiše. Stvaraju je društvene i političke aktivnosti koje je okružuju; stvorena je kulturom, muzikom, historijom i umetnošću … sve čim je jedan pjesnik okružen. Dakle, da, vidim dosta razlike između onoga što se piše u Evropi i Sjedinjenim Državama. Političari, korporacije i mediji su stvorili vještački svijet u kome je uvijek „mi“ protiv „njih“. Mnogi ljudi pasivno prihvataju ovaj izmišljeni svijet bez preispitivanja sila koje stoje iza ratova, religiozne netrpeljivosti, političke i finansijske dobiti. Mi smo toliko zaokupljeni ovom vještačkom igrom da zaboravljamo ko smo, odakle dolazimo i šta je zaista važno. Poezija nas izvlači iz ovog pasivnog prihvatanja. U tom smislu, donedavno je evropska poezija bila relevantnija i snažnija u životima ljudi. Donedavno je većina objavljenih pjesnika u Sjedinjenim državama bila bijela i donekle uklonjena od ostatka svijeta. Jasno se sjećam kako su nakon tragedije 11. septembra pjesnici počeli pisati više političkih pjesama i ljudi su počeli tražiti utjehu i smjernice u poeziji. Pjesnici su postali relevantniji. Danas postoji mnogo afroameričkih i imigrantskih pjesnika čiji se glas čuje. Barem mnogo više nego ranije. I to je dobra stvar.

Prevod s engleskog Aida Salihović-Gušić

Prethodni tekstovi autora: Naslikano sunce