Ponekad poželim da se vratim opet u majčinu utrobu i ostanem tamo do novog stvaranja svijeta.
Pokrivač je lažna sigurnost. Navlačim ga preko glave zauzimam položaj fetusa.
Iz kukuljice jednog dana izići će leptir koji će spasiti svijet.
Ako se jednom vratim opet u majčinu utrobu i ponovo se rodim pravit ću iste greške, padat ću na istim mjestima, pisat ću iste pjesme dok čekam sljedeći autobus.
Kao u video-igri sa mnogo nivoa kao da tražiš skriveno blago po tajnoj karti kao da si zakoračio u Kafkin Proces pa ovaj hodnik pa ovaj šalter pa ovo snimanje pa ovaj uput do drugog odjela do drugih vrata do drugog doktora po drugim stepenicama po novi uput do novog odjela za drugo ispitivanje za treće, šesto, deseto u drugoj bolnici po drugim hodnicima s nadom da se odgovor krije baš iza ove kvake, iza ovih vrata kazuju da nisi za tu, ali ne kazuju za gdje si i ne kazuju da smrt uzima i bez dijagnoze i da je svjetlost što je na kraju bolničkog hodnika tražiš ona ista svjetlost što nas na drugu stranu vodi.
BЕZ KORE
Kad sam bila mala bila sam neuhranjena tata je sjedio stalno kraj mene da se uvjeri da ću pojesti dvije kriške kruha, bez kore.
Vrijeme preokreće stol za kojim sjedim sa tatom da se uvjerim da će pojesti dvije kriške kruha, bez kore.
NA KONCU
Na koncu se svodi na to i mi se radujemo njima kao oni nama kada smo bili djeca da smo pojeli da smo okupani da smo bili u ve-ceu.
NA KONCU (2)
Na koncu ostaje samo ljuska, Otvorena prazna školjka. Na kraju ga riječi zaboravljaju ponavlja samo „hajde“ i „daj“ i ruke pruža ka smrti kao novorođenče ka životu.
I’LL NEVER STOP
Prva stvar koju nas uče na baletu je da treba da izgleda lako toliko lako koliko je teško da se čini da svako može da to izvede da se ne primjeti da staješ na pod lebdiš uvijek centimetar iznad zemlje nečujno nježno meko i uvijek s osmijehom na licu da niko ne pomisli da boli boli li? čak i kada ti krvare prsti.
Kao pjesnik naučih sama treba da je lako, toliko lako koliko je teško da se čini da svako može da napiše ovo da se ne primjeti da stajem na pod lebdim uvijek centimetar iznad zemlje nečujno graciozno nježno meko i uvijek s osmijehom na licu da ne pomisli neko da boli boli li? čak i kada mi krvare prsti.
Prevod s makedonskog: Seida Beganović
Snežana Stojčevska je rođena 1980. godine u Skopju. Diplomirala je na Institutu za Pedagogiju pri Filozofskom fakultetu u Skopju. Već jedanaest godina radi u Quasar Film, kao koordinator produkcije. 2012. je objavila prvu poetsku knjigu Шеќер по подот (Šećer po podu) u izdanju ILI ILI, kao dio edicije Rusalke, u kojoj se javlja kao urednik. Под нулата (Pod nulom) je njeno drugo djelo, za koje je dobila nagradu Beli Mugri za 2013. godinu, koju dodjeljuje Dom kulture Kočo Racin, Skopje. 2015. godine objavljuje treću poetsku knjigu Модри фантазии (Modre fantazije), u izdanju izdavačke kuće Templum. Njena najnovija knjiga Треба да е лесно (Trebalo bi biti lako) izašla je 2017. u izdanju izdavačke kuće Antolog. Zastupljena je u nekoliko antologija mlade makedonske poezije. Nastupala je na nekoliko poetskih festivala u Makedoniji i inozemstvu. Uređuje Savremenost, časopis za književnost. Stojčevska je jedna od najznačajnih glasova mlade makedonske pesničke scene.
Fragment 