Maj je gorio spaljenim snovima

i odjednom sam shvatio da riječi ponavljam
pored toliko toga
što sam još imao za reći

kosmos neizgovorenog, u koji se ne usuđujem otisnuti
jer bi praskom mojeg krika u njemu mogli nastati novi ljudi

uzeo sam iglu i zabadao je u svoje zube
u pokušaju da osjetim trnce
da saznam: živim li?
u najmrtvijem trenutku razbijenom
na pločicama kupatila ispod svjetla neona

pojeo bih jedno proljeće, da uskrsnem
ponovljen u majskim sjenama,
poput đurđevka

koji bi mogao zasjati jednom
između stranica tvoje knjige
udavljen omčom od vlasi jedne zlatne kose

posljednjom uspomenom svog mirisa
sjećajući te na Ljubav.

Dođi jednom plodu završetka

prošlosti sjajne pozivam te
da mi pjesmu boginjo pjevaš

mizerne kategorije i nivoi
sveprožimajućeg materijalizma
love poput bijesne paščadi
sjene mojih snova

rasut asfaltom korak je sekvenca odlaska

gluposti koje caruju praznim riječima
pomjeraju me sa stajališta visine
i nade u budućnost
čije bih proždiruće kapije milosti
nestanka i raspada rado otvorio

kroz krošnje sipi razlomljena sunčana
stvarnost kada odlazim da ne bih svjedočio
kako se trune i propada
u bijednoj nemoći svakodnevnice
u perverziji frustracije i boli
čiji koitus predstavlja suštinu prosječnog postojanja

hoćeš li mi moći uspjeti reći
šta se krije ispod tvoje površine prije nego slijepo zaronim u tebe
i rastrgnu me nemani koje naslućujem

hoće li biti dovoljno ako se samo okrenem na leđa i zatvorim oči

hoće li biti previše ako kroz pomračenje još jednog odustajanja
naslutim da bih te mogao voljeti nekadnog sutra

i hoćemo li se kajati nakon što otopljen utapanjem
izaberem slane pogreške suza
umjesto enantiomorfičnog nesebičnog puta
ostvarenja cilja postojanja?

ne znam.
na drvoredu uspomena trebam posjeći mrtva stabla
i zasaditi sjemenje srca kao zalog svake buduće tuge
ponovljenog novog kruženja
oko prve posljednje i jedine tajne
ka čijem savršenstvu jedino još podižem oči
u kojima se zrcali istinsko biće u srži mene.

Neutaživost

treba nam
vrijeme
da se razvijemo i rastemo

treba nam snaga da se
iskobeljamo iz iluzije sigurnosti
i da se otrgnemo kandžama straha

treba nam konstantno gorivo
za vatre naše nutrine i
žrtva za bogove gladi koji nas posjeduju

čitavi svjetovi požderani
trunu u trbusima našim okruglim
poput planeta na kojima smo kao skakavci

treba nam uvijek nešto
treba nam odjednom sve

pružamo ruke
otvaramo usta
daj nam!

tužan život trebanja.
bolan okov postojanja.

tek prestankom trebanja počinje istinsko življenje

ono koje to više i nije.

Dejan Tešić rođen je 1991. godine u Sarajevu. Magistar je ruskog jezika i književnosti. Pored pisanja poezije bavi se prevođenjem sa ruskog i slovenačkog jezika i pisanjem za književne časopise. Poezija mu je objavljivana u književnom časopisu Život, na blogu Hyperborea, portalu Strane.