Usamljena u Parizu

Leonie je noćas usamljena u Parizu
Pariz, Istanbul, Berlin i Moskva postoje samo kada ih sanjamo
Leonie je promijenila ime, noćas je u Parizu, i tamo je usamljena

“Voljela bih da ja nisam ja nego da sam neka druga voljela bih da
sam Leonie, tako da se zovem, da mi je maternji jezik njemački da
ne moram naknadno da ga učim, paralelno sa završnom godinom studija da
sam se rodila u malo uređenijem društvu gdje ljudi ne bacaju smeće po ulici i
ne tuku se u javnom gradskom prijevozu gospodine nemojte se uzrujavati uzrujan sam
od devedeset druge (ja sam se uzrujana rodila devedeset i pete) da
imam pravu kičmu i da su moja leđa pritisnuta teretom traume razvoda
roditelja samo da nisam morala gledati oca kako ga odsjecaju komad po
komad, kako odumire sa njim sve sveto da nisam sa šest godina
vidjela snimke masovnih grobnica na televiziji da nisam poslije
to sanjala i da nisam vidjela hangare i prazne tvorničke hale
koje su smrdile na smrt da ne znam za doktore koji nemarom ubijaju
starce sa vodom u plućima da moje obrazovanje nije palo na pleća
moje majke u korumpiranom sistemu da nisam morala i sama birati krasti
ili propasti da nisam ja ja da sam Leonie koja sluša dobru muziku i
gleda dobre filmove i ide na dobre predstave i čita lijepu književnost
iz cijelog svijeta da emotivno plačem i jecam nad katedralom Notre Dame
ili nad jadnim koalama i kengurima i da sam veganka i da je to
moj aktivizam da kada odlučim da budem borac za ljudska prava nemam
ovoliku selekciju ugroženih u vlastitoj avliji demobilisani borci djeca sa poteškoćama
u razvoju svezana za radijatore imigranti mladi koje ubijaju nepoznati a možda i policija ista
policija koja hapsi bijednike kad ukradu tri metra drva a ne može
uhapsiti ko god da je ubio onu dvojicu policajaca na dužnosti u patroli nevini
rafalom na moj 23. rođendan (26.10.2018 oko 6 ujutro) da ne moram sumnjati u sve ali apsolutno sve
da nisam naučena da je čovjek čovjeku vuk da je brat bratu vuk da
nemam urođenu fobiju od stranih imena da mogu priuštiti spiritualno
putovanje u Indiju ili gdje se već odlazi ovih dana da mogu
mirne savijesti sjesti i čitati, pisati, živjeti ljubiće ili ljubavnu poeziju
bez da se grizem jer se ne trudim da nešto učinim i promijenim iako znam da ništa
ja ne mogu promijeniti gdje ne moram tristoti put objašnjavati da se ne želim
stranački izjašnjavati da ne želim da me zastupaju šoviniste i kada se probam
protiv njih boriti da ne budem poražena da patim jer moj život nema smisla
isto kao što patim i sada, samo tada bi bilo bez second-hand trauma da ne
moram živjeti sa znanjem da je čovjek koji je tukao mog oca u logoru
pušten na slobodu i hoda gradom u kojem ja jedem meso sa znanjem da će
gamad koja su se okomila na moju majku-udovicu proći nekažnjeno da ne slušam
kako je moja ljutnja zapravo pogubna za moje pisanje da nisam ovako ljuta da se
zovem Leonie i da me mogu kupiti ekstremni-lijevi-donji-kvadrant retorike da nisam
nus-pojava raspada neopredijeljenosti da nisam recidiv hladnog rata koji se
prelomio u avliji gdje sam se slučajno rodila da nisam ja ja da sam neka druga da sam Leonie
možda bi mi bilo malo lakše a znam da ne bi”

Leonie je noćas usamljena u Parizu
Pariz, Istanbul, Berlin i Moskva postoje samo kada ih sanjamo
Leonie je promijenila ime, noćas je u Parizu, i tamo je usamljena

Emina Kovačević rođena je u Jablanici, 1995. godine. Odrasla je u Mostaru, a srednjoškolsko obrazovanje završila je u Sarajevu kao stipendistica na Tursko-bosanskom koledžu. Trenutno je studentica završne godine dodiplomskog studija na Odsjeku za  dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti. Između ostalog, piše pozorišnu i filmsku kritiku. Dobitnica je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2019/2020. akademsku godinu. Trenutno radi na svom rediteljskom prvijencu – kratkometražnom dokumentarnom filmu “sarajevska.arlekina”. U slobodno vrijeme sklada šaljive pjesme na ukulelama za raju.