U crnim hronikama hronično oboljela slova i kaputi drumskih razbojnika kašlju na potrošena rebra
I ti me pitaš zašto sam mrzovoljan i zašto mi smetaju šećerasti oblaci u grudima kurvi koje bih najradije zagrlio kako to da ljudske oči vide sve osim očiglednog
Na ulici razulareni kišobrani pod njima fašisti Opelo moralu i mrlja na licu Božijem Ubjeđuju svjetinu u tog istog Boga Zvona zvone nož silazi niz grkljan kao rudar u zamagljeno okno
I ti me pitaš zašto bezbožno psujem i uši ti punim odjecima guščijeg kričanja Pitaš me zašto raspamećeno preturam po svojoj utrobi i pitam se kako sam sve to svario umrijeću od ovako lagodnog života
Zemlja se razboljela od grobova Povraća iznova Brda i planine pjevaju pjesme o dolinama sisate djevice sjedaju vrhovnom svješteniku U krilo A ti me pitaš zašto volim rakiju Zašto punim revolver Zašto mi se vratne žile napinju Kao prepuno kravlje vime
Gradovi hladni kao januar Bezdušno logoruju u mom dušniku Ne prepoznajem lice moje prelijepe domovine Prijatelje vidim tek probuđene u mom snu Koji se zapetljava kao sunce u vinovu lozu
Kuda sam nestao Znaće daktilografi i hroničari i rubrika kao portret kao san kao mir
Gangsterska
Nemoj da me crniš u bijelo platno Hristovo tijelo umotano odmotava moj moral i svijetli ko zvijezda Ako mniješ ostat živ nemoj o običnim ljudima i fudbalu ko s kijem liježe i ko iz groba ustaje da dovrši flašu pelinkovca
Nemoj da moram slušat o običnim stvarima formalucijama koje postaju formule povraća mi se od stvari koje ljudi gutaju.
Ako misliš da si pametan zato što ponešto znaš o Velikom prasku reci mi je li skuplja kanta baruta ili litar tišine univerzalne mjere su Jeste i Nije.
Ako misliš ostat živ ne zbori o zborovima i saborima mudrost je dijete samoće i loš prijatelj ljudi i ne mogu da ocijenim od kojeg mi je više muka Zapali cigaru i izuj cipele čovjeku lakne kad se izuje umorni su puti i neputi a koračat se mora sve dok se ne legne.
Jesi li ikad zamislio svijet o kojem je govorio Lajbnic Najbolji od svih mogućih svjetova? Uzmeš li doslovno najebo si a i u suprotnom bi se napatio ali bi bilo lijepo da ga ima i da to ovaj svijet jeste Ako nisi voljeo izbjegavaj da pričaš o ljubavi računam da je tako logično Ako misliš ostat živ misli da bi ostao živ.
Deficitarna
Sve je manje vremena Za ideje i ostvarenja Puteve i mostove Drvorede i klupe U vazduhu Postalo je iscrpljujuće Čekati na pravu stvar Planeta rotira A vrijeme je vezano Za propadljivu materiju Sve je manje vremena Za pokajanje Prave Drine su besmislene Sve je manje vremena Za čekanje sa lijepim ishodom Što više ideš naprijed Više se okrećeš ka unazad Sve je manje vremena Za oreol Spasitelja Kad spas dođe neće imati ko Da ga dočeka Sve je manje vremena da shvatimo Da je sve manje vremena
Haris Zekić rođen je 1990 u Rožajama, u Crnoj Gori. Autor je nekoliko zbirki pjesama i romana Mrtvi čvorovi. Završio je Filozofski fakultet u Tuzli. Objavljuje poeziju u časopisima u Crnoj Gori i inostranstvu; zastupljen je u antologijama.
vrijeme je raščerečeno na satovima očitava se curkom mrvljene zemlje
nijemost nerođenih toči se u mirise, čije oštrice će sloj po sloj guliti noć dok ne prodru duboko do zemunica
raseljenih svuda u grkljane u utrobe prsti stišću krik iz ilovače i iz grudi: kako utoliti tako gladno ravnodušje,
na koje dno je sigurno urasti polako
iako, lijepa je zemlja u kojoj živimo
BLUZ SAMOTNOG KAKTUSA
Jer su ispruženi Pravci vode posvud Prostiruć’ se kao pijesak Kao krik tišine Suncu iz usta
Samo jedan provodi zvukove Puste laži o početku i o kraju.
U meni su živi sahranjeni Kao sati spori curci vode: U bodljama štrče naizvrat U grobljanskim ukrasima.
Sve je mrtvo nadaleko Ako se ja pitam o tom.
A preda me da stane iko Ko nikoga što evo nema Nožem žednih usta Urezao bi, na meni, Ime i prezime smrti
U TRŽNOM CENTRU
jeste li sigurni pitaju prhki biskviti posuti mljevenim marcipanom i čokoladnim mrvicama s vanilinim šećerom
dok bijeli šum pokreće i preusmjerava gumene točkove kolica i noge kojih ima nevjerovatno više i brojnošću i prisutnošću od svih tih poviše njih
jeste li sigurni pitaju siluete kubanki i etiopljanki u dugačkom nizu pakovanja pržene kafe nije više važno na kom tačno jeziku bitne su poredanost i predanost a jezik je valjda jedan tvoj
dok iz nedohvatne udaljenosti kao iz sjećanja zvučnici nevidljivi poput krila pčelinjih u roju koji se čas primiče čas osipa emituju akorde i riječi pjesme poznate al ne-znam-koje
jeste li sigurni pitaju sanjive i malo iskošene glave ananasa kokosa papaje manga kiwana na polici ukrašenoj svim-baš-svim fale samo još egzotične ptice
dok se bezbroj mirisa na čudan način očituje svojom zaptivenošću ili svojim odsustvom poput nepreglednog okeana cvijeća iznad kojeg uporno hukti vjetar i vri poljem morska bolest
jeste li sigurni pitaju u nijemom zijevu kućne papuče sive modre žute zelene crvene i ljubičaste za svakog gosta mogle bi nadostat kad bi bilo vremena za doći i još za dočekati sve
dok prepunjenost i praznina ne prestaju s plesom koracima što se stapaju odsvakud šumno-bešumno i zaigrano-nepokretno u prostoru unedogled razmotanom pod teretom bez ikakve težine
jeste li sigurni pitaju iz usta kasirke uokvirenih bezbojnim karminom da je to pin-kod da ste to vi
Željko Grahovac rođen 10. 07. 1955. u Zenici, profesor filozofskih i socioloških disciplina, radio kao predavač u srednjoj školi, kao urednik u GIK “OKO” iz Sarajeva i kao bibliotekar-informator u Gradskoj biblioteci u Zenici. Živi u Zenici. Pjesnik, književni kritičar i esejist, aktivno se bavi književnošću već tri i po decenije. Objavio zbirke poezije “Sveto rastrojstvo”“Veselin Masleša” (1986), “Bol, boja Božje milosti”, “Zalihica” (2008), “U oba roda”, Gradska biblioteka Zenica (2014), “Dva lica jednine”, “Planjax” (2018), “Zarez, sam”, Gradska biblioteka Zenica (2019), kao i monografske knjiživnokritičke studije “Anđelko Vuletić, pjesnik žeđi i poruge”, “Grafex” (1998), “Staništa i prominuća svjetlosti”, “Napredak” (1999), knjigu eseja i kritika “Sricanje i nicanje”, “Sarajevo-publishing” (1999), panoramu najnovije bh. poezije, sa mikroesejima “Ponestaje prostora”, Delta” (2000), te antologiju sa studijama “Dahom i sluhom kroz hrvatsku poeziju XX. stoljeća”, CKO Tešanj i “Dom štampe” Zenica (2001) (prvo izdanje HKD “Napredak” N. Travnik, 1997.). Tekstove poezije, eseja, kritičkih osvrta i studija objavljivao u dvadesetak književnih časopisa u BiH i u okruženju. Prevođen na slovenski, makedonski i njemački.
ruke ako tvoje slučajno dodirnem mogu pokrenuti nezaustavljivo crvenilo u obrazima neograničene gluposti koje izgovaram brže nego što Lucky Luke iz revolvera upuca vlastitu sjenku
ruke ruke (nespretni dodir po najosjetljivijim dijelovima postojanja)
mogu pokrenuti vanredno stanje
DIVOKOZA
preživjela najsurovije zime u potrazi za nemogućim biljem borila se i bježala od grabežljivaca jačih i težih od nje ozdravljala išla dalje penjala se penjala donijela na svijet život sve ispočetka prolazila tražila vodu gdje je nema branila mlado od grabežljivaca učila ga da se penje popela se na vrh svijeta za život ubio je samo jedan metak slabiji i lakši od nje a mlado pobjeglo na iste staze koje će ga dovesti na vrh svijeta
Nikolina Todorović rođena je 1995. godine u Sarajevu. Završila Srednju muzičku školu u Sarajevu. Studentica MA studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar 2021., koju dodjeljuje književna manifestacija Slovo Gorčina u Stocu za najbolju prvu neobjavljenu knjigu pjesama. Njena priča Slovo ušla je u uži izbor trećeg regionalnog konkursa Živjeti queer život, koji raspisuje Queer Montenegro. Pjesme su joj prevođene na engleski, francuski, ruski i gaelski. Svoju poeziju čitala je u okviru manifestacije 59. Sarajevski dani poezije. Uvrštena je u zbornik Rukopisi 44. Trenutno je dio projekta Ženska čitaonica: fabrika književne kritike, koji organizira Ženski odbor P.E.N. Centra u BiH, i u kojem piše književnu kritiku o savremenim djelima regionalnih i svjetskih autorica. Istraživačica je na projektu Historija queer života u BiH koji organizira i vodi Sarajevski otvoreni centar. Na portalu Lgbti.ba redovno objavljuje kolumne i prikaze iz svijeta queer kulture i života, a na portalu Prometej.ba piše književne kritike, komentare i osvrte. Nositeljica je projekta koji se bavi kulturom antifašitičkog naslijeđa Nijemi svjedoci: zaboravljeni spomenici i izgubljeni glasovi kojeg sprovodi u okviru IMEP-ovog granta New Voices za građane/ke novinare/ke. Jedna je od urednica elektronskog časopisa Libartes.
Gospoda se u jelu, piću, svirci slade. U velikoj i krasnoj zgradi Dok napolju uz plač i jauk bolan Radnik jedan mre od zime i gladi.
Vjetar nosi pahuljice bijele, A radnik zgrčenih ruku Potiče vatru koja se gasi I trpi bol i muku.
Siromah ima petero djece, Ženu, družicu vjernu, Koja ga tješi kad je u tuzi I posprema kolibicu smjernu.
Ponoć je. Mir vlada svud, A radnik smrznutog tijela U smrtnom hropcu se trza . . . Tama je, samo se vidi po koja pahuljica bijela.
Vatra se ugasila, a starac jedan Hladan, ukočen, sklopljenih očiju Zgrčeno leži, a u divnoj zgradi Bogati ljudi pjevaju, sviraju, piju . . .
Osvanulo je jutro tmurno, sumorno, Stazama sniježnim prolaze ljudi. Zastade jedan spazivši mrtvaca. I misleći pijan da leži: „Pfuj, prostak ludi!”
Reče. Čovjek taj je svu noć pio, pjev’o, svir’o. Dok je čedni radnik bez obuće, ruha, Umro od zime, bola i gladi Boreći se za komad kruha.
(1936)
PJESMA CVATE…
Svake noći po pet, po šest, Ja čuvstvenih strofa, stvorim, Tako moje srce hoće; Pa se opet ne umorim.
Pjevah, pjevam … i pjevaću Dok života moga traje, Snagom pjesme otvaram Put što vodi u Saraje…
Ne mora ih čitat’ svako, Poeziju svak ne voli; Mnogi shvatit’ i ne može Djevičanske tople boli!!
(1936)
KNJIGA UMIRANJA
Stojim na kamenoj stazi. Groblje mi s desne i lijeve strane, Ja u sredini stojim, razmišljam I gledam tu veličanstvenu knjigu umiranja. Ona u sebi krije mnoge tek započete nade. Skrivene želje i ljubavi neostvarene. Nešto tek započeto ostalo je nedovršeno. Hrbat joj je staza na kojoj stojim. širom otvorenih stranica. Njihovi skupovi riječi, rečenice. Nišani bijeli su slova. Čitam ih, razmišljam i shvaćam. Da svaka za sebe nešto kaže, A sve zajedno samo jedno Prolazno na svijetu je sve Žurno pored mene promiču Bahatim koracima i ohola držanja. Umišljena ništavila, ljudi što Ž i v e .. Misli im koprene crne skrivaju… Rukama miluju Pežoe, Fiće, Folsfagene, A ja im dovikujem, pogledajte, pogledajte. Slijepi, otvorite oči, i vaše je mjesto Među mrtvima ovdje, stanite, razmišljajte… Vidite kako brzo sve prolazi, prelama se i teče. Sada je jutro, sada podne a sada veče, I tako neprestano, neprestano… Iz sata u sat, iz dana u dan. Iz noći u noć, oko nas sve teče Pa nestaje neprestano … A dokle, to ne znamo ..
(1971)
BILJKA I ČOVJEK
Gledam raskošnu biljku Kako lista, behara Pod žilama njenim je zemlja Nekada čovjek, a sada ništa
Proživio je deset ljeta A ona je dva stoljeća stara I opet buja i opet cvjeta …
Rodi se, življe pa ode U praznine nepoznate I nema ga više … A cvjetovi duginih boja U primaljeće svako Ljepotom polja pozlate… Duša, gdje ona diše Da li u mirisu cvjeta Il negdje daleko više.
(1973)
DUHOVNI DOŽIVLJAJ
Džamija, tekija, ne znam šta bi dok misao lutaš naokolo… gdje je most preko kojeg sam prošla? Kolo života stade Zasija plamen Sruši se dunjalučka kuća sazdana od lažnih dragulja Samo na azurnom nebu zablista zvijezda – od iskona. U kutu tekije-mezar Sjena lebdi oko njega, duša uči tekbire, vire duhovne oči A kuća mistike aška sve je viša i viša u nedogled… Otvori oči, zapljusnu me java, dunjaluka led!
(1990)
POEMA RUDARIMA
Sišli ste dolje u bezdan u vlagu, trulež, mrak, jedan od drugog, mlada srca puna ideala za bolje sutra. Prošlost puna zala pomrači vam snove u nove puteve htjeli ste kročiti… Kod kuće neimaština, bijeda, glad razmišljali ste, dokad?… Dok ste se spuštali u jamu U duhovnu osamu Kolona duga… sto osamdeset komora… Da kopate crno zlato za gospodu, što nikad lopatu i krampu nije uzela u ruke, a jela i jela je uklete zalogaje zakuhane od vlažnog znoja heroja rada čije su kapljice kao zrna bisera krasile vaša čela…
Selam alejkum, muslimani, hvaljen Isus Hrvati, Srbi, Slovenci neka vijenci isprepleteni od naših suza okite vaše rake! U oblake olovnog dima ispario se metan krov od žute ilovače nadvisio je vaše kovčege — nagrada za prisege koje ste dali Da ideali rada, socialna pravda ispune našu Domovinu.
San vam se nije ispunio, umrli ste prevareni! Gospoda ljetuje na vašem moru na kontinentima diljem planete na azurnim obalama, a vi ste štrajkovali u zemlji socijalizam tražili pravdu, da nahranite dječicu čija boja na licu svjedoči da nisu zdrava. Babo rudar, od bijedne plate ne može kupiti ni mesa ni čokolade, dok u hladu morskih palmi igraju moderne igre rumena punačka djeca gospode u zemlji socijalizam što nose ime Drugovi. Fotelje su istruhle po njihovim leđima jer krali su radnički znoj i suze o metane, zašto ubi sirotinju?…
(1990)
LICEMJERJE
Na zemlji ste sebi stvorili džennet sirotinji džehennem, gradite vile od zlata i mramora vozite se u kadilacima, boinzima a jahte bliješte nasred mora. U ruci nosite tespih, a pod pazuhom Kur'an sirotinju arapsku plašite džehennemom, džehennem je u vašim srcima!
A džennet, da u njeg vjerujete ne biste ga stvarali na zemlji! Džennet je na dunjaluku kad nekom učiniš dobro džehennem kad mu naneseš bol, dakle, oboje je u nama samim.
Ne biste gradili vile od zlata i mramora, vozili se u jahtama, kadilacima, boinzima ženili američkim ljepoticama da vjerujete u ono što pričate sirotinji: Na dragom svijetu džennet i džehennem da ima!…
(1990)
Izabrao doc. dr. Nehrudin Rebihić
Džemila Zekić (1917-2004) bošnjačka je književnica; potomak je poznatog pisca hronograma na turskom jeziku Ahmeda Vehbi Zekića. Prve pjesme napisala je 1933. godine, a pored poezije, napisala je nekoliko socijalnih novela i crtica, kao i publicističkih tekstova o položaju žene u društvu. Između dva svjetska rata objavljivala je tekstove u brojnim bosanskohercegovačkim časopisima, a ponajviše u Novom Beharu, Islamskom svijetu, Islamskom glasu, Gajretu, Dječijem Novom Beharu itd. Nakon Drugog svjetskog rata, nije objavljivala sve do 1969. godine kada jednu njenu pjesmu književnik Rešad Kadić uvrštava u antologijski izbor Pobožne pjesme bosansko-hercegovačkih muslimana. Od potpunog zaborava otrgnuli su je učenici Gazi Husrev-begove medrese, objavljujući njene pjesme u učeničkom listu Zemzem, kao i uredništvo novina Preporod pri Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine. Za života nije objavila nijednu zbirku, ali je 2019. godine Nehrudin Rebihić priredio izabrane pjesme, crtice i publicističke članke u zbirku Zeleni biseri, a naslov zbirke želja je pjesnikinje koju je izrazila u jednom intervju 1986. godine.
tata ne razumije šta je video-poziv on ima orden rada sa srebrnim vijencem i sa drugovima je gradio zemlju ojačavali su mostove ispravljali krivine na pruzi da u svijet odvuku kolosalne terete koje su svojim rukama pravili
tata ne zna šta je video-poziv telefon primiče uz glavu vidim meandre staračke ušne školjke smijem se
taman dobro da sam nazvala u poluvremenu – glas mu je veseo i samrtnički slab on je dobro, nek ne brinem, ništa mu, baš ništa, ne treba
pričamo o nečem sitnom svakodnevnom što ne pamtim važno je samo da jedno drugom slušamo glas
onda čujem poduže pauze u odgovorima znam – počelo je drugo poluvrijeme koje krade njegovu pažnju
pa ti nazovi opet… – kaže tata
i eno ga već nepomičnog istrčava na zeleni teren kao nekad na radničkim sportskim igrama u Splitu – hitar i nepobjediv
TATA I SMISAO
ponekad bih mu umorno rekla ali znaš, ja više ni u čemu ne vidim smisao
a on bi poraženo stajao preda mnom samo su se njegove velike mašinbravarske ruke klatile spremne da se prihvate struga i taj moj smisao od nečega stvore
TATINE STVARI
tek kasnije sam saznala da treba dati tuđim ljudima u druge gradove
najbolje izbjeglicama – tako stvari produže za svojom srećom
ja sam ih dala komšiji i zato mi se stalno vraćaju
tatine ruke mašu u plavoj skijaškoj jakni
zeleni kačket mi ulazi u dvorište penje se na klimave merdevine
na tuđim prsima vidim imena gradova iz kojih sam mu donosila jeftine majice za turiste
kasnije sam saznala da treba dati stranim ljudima, najbolje izbjeglicama
ali ovako tatine stvari mašu žive i pomaljaju glavu
od tih trenutaka zablude sklapam hologramskog oca koji otvara kapiju i svako malo mi bodrim korakom stiže u dvorište
Pjesnikinja i novinarka Adisa Bašić rođena je 1979. u Sarajevu. Diplomirala je komparativnu književnost i bibliotekarstvo, magistrirala ljudska prava i demokraciju. Pohađala je doktorski studij na Univerzitetu u Grazu gdje je i odbranila doktorsku disertaciju pod nazivom “Komički pristup erotskoj ljubavi u odabranoj južnoslavenskoj lirici”.
Objavila je četiri zbirke pjesama, Havine rečenice (1999.), Trauma market (2004.), Promotivni spot za moju domovinu (2011.) i Motel neznanih junaka (2014.). Njena poezija uvrštena je u sve novije izbore bh. pjesništva. A ti zaključaj: priče o ljubavima i brakovima (2017.) je njena prva prozna knjiga.
Docentica je na Odsjeku za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Predaje predmete Poezija i Kreativno pisanje. Godinama je pisala književnu kritiku za sedmičnik Slobodna Bosna.
U Marburgu (Njemačka) je godinu dana studirala germanistiku i mediologiju. U dva navrata je u društvu pisaca putovala Amerikom (Pisci u pokretu), a Balkanom se truckala u vozu za vrijeme Wordexpressa. Njena priča Kako preživjeti auto-stop uvrštena je u zbornik priča nagrađenih na UNESCO-vom konkursu Bun(t)ovna p(r)oza (2001.) a za priču Driving Home for Christmas je 2011. dobila treću nagradu na konkursu Zija Dizdarević. Za zbirku Promotivni spot za moju domovinu je dobila međunarodnu nagradu Literaris Bank Austria 2012, a knjiga je prevedena na njemački jezik i objavljena kod izdavača Wieser Verlag. U ljeto 2012. učestvovala je kao bh. predstavnica na festivalu “Poetry Parnassus” organizovanom u Londonu povodom Olimpijade.
Svoju poeziju je sa velikom radošću čitala na najrazličitijim mjestima: u prestižnoj njujorškoj Poets House, na Harvardu, u socijalističkom centru Nazim Hikmet u Istanbulu, u tuareškom šatoru pored gradića Lodeve u Provansi, u raznim knjižarama i kafanama, u zagrebačkoj Močvari, u Tešnju, Banjoj Luci, ispred gradačačke biblioteke, u lajpciškom UT Connewitzu, na beogradskom poetskom natjecanju Pesničenje…
Fragment 